Tako se rađaju mitovi

Sunce uvijek sja na starim fotografijama

Zašto ste se smijali na slikama? Pa zato jer je slikanje bilo doživljaj, nije svatko imao kameru na mobitelu, nije zapravo nitko niti imao mobitel.
Kolumna / Kolumne | 01. 02. 2018. u 09:57 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na staroj fotografiji  gologlavi klinci okupljeni su u jednom kadru, oskudno i krajnje nemarkirano obučeni (reklo bi se da je ljetni period). Ošišani su ili „na nulu“ ili „na keca“, svaki ispodprosječan za današnje standarde kilaže za taj uzrast. Tu je obično i neka lopta „kupusara“, stoje na šoderu ili makadamu, netko je bos, netko u papučama, a netko ima patike, ali su očito one dale sve od sebe.  No, ono što se na fotografiji odmah vidi – svi su sretni i nasmijani!

Fotografija kao i manje – više svaka iz tog doba zakačena je na Facebook, kako to danas i ide. Onda se na sliku nalijepe komentari onih koji se prepoznaju, pa se krenu diviti sami sebi, oh, kako smo bili sretni, bezbrižni i nasmijani, pa se, ne treba dugo čekati, krene i u prigodnu ničim izazvanu protuofenzivu - kako današnja djeca pojma nemaju što je to sreća i kako je to bilo jedino pravo vrijeme, kako danas ništa ne valja – i, kao ključni argument -  Pa, tko se to danas smije na fotografijama, pogotovo ovako kako smo se mi smijali, iskreno i od uha do uha? Nikada sunce zapravo, kad malo bolje pogledaš, nije sjalo kao na starim fotografijama. Zemlja sreće, zemlja sunca, zemlja ljubavi. Eto, to nam govore stare slike.

Nijedna mladost k'o ona naša

Imam i ja takvih slika. Dobro, ja sam nešto mlađa generacija, pa je umjesto „kupusare“ znao biti na slici barem onaj Jugoplastikin „lažni fuco“ od gume, ali imam slike i sa „Tangom“ od Adidasa, što jes', jes'. I mršavi smo. I glave nam velike. I tuta nam je frizura. I smijemo se u kameru. I ljeto je. I oskudno smo obučeni u nekakve za broj veće majice koje bježe u stranu  i veoma uske šorceve.. I tene nam na nogama razvaljene od lopte navazdan.

Bilo je lijepo, nije da nije, ali kao netko tko se još uvijek dosta kristalno sjeća svojih mladih dana, ne pravim od toga mit niti mitomaniju.  Jer nemam razloga. Ako bih bio sasvim iskren - znalo je biti i bezvezno. I dosadno i glupo, bilo je i dana kad se znalo biti i pomalo gladno –  znaš, ono, kad ti kažu – ako nećeš ovo što je na stolu, onda nećeš ništa – mrš u sobu!

I onda si bio u bedu. Pa si sanjao brdo čokolade da ti bude bolje.. Čokolada se nije jela baš svaki dan, a i ako je bilo,  postojala je točna „porcija“ preko koje nisi smio prijeći. Štangica „Brace“ ili „Seke“, dvije ako si dobio peticu ili ako si dobro slušao. Bilo je dana kad dođeš sa slabijom ocjenom ili srušiš nešto u kupatilu, recimo neki parfem, koji serazbije o pod. Pa tad nema čokolade. Sasvim dovoljno djetetu da ne bude sretno. Iako, priznat ćemo, ne možeš kupiti sreću ni brdom čokolade, ali nesreću lako izazoveš ako nekome braniš štangicu.

Sve se nema, a u radnji se slikate?

No, nije sve u čokoladi, koju danas klinci marišu k'o da je džaba, ali se svejedno kuka kako se nema. Ima nešto i u osmijehu na starim slikama. Ono kad kažu da su se djeca nekada stalno smijala, a današnji klinci na slikama stalno namršteni, blentavi, daleko od sreće. Uz dužno poštovanje svima, ali stvar s osmijehom  je uglavnom tehničke prirode. Stare slike su fragmenti otrgnuti vremenu, no same po sebi su često lažne. Zašto? Pa, zato jer ne prikazuju ljude u prirodnim situacijama i suditi samo po njima, a pogotovo izvoditi krajnji zaključak na račun istih je pogrešno. Kad ste to bili u stavu kao za slikanje osim ako ste se slikali? Nikad! Zašto ste se smijali na slikama? Pa zato jer je slikanje bilo doživljaj, nije svatko imao kameru na mobitelu, nije zapravo nitko niti imao mobitel.  Možda u snovima..

Tek urijetko i tek poneki u masi imali su aparat i proces slikanja i izrade fotki bio je prilično kompliciran, pogotovo dok se nisu pojavili Polaroidi. Bilo koji stari aparat je slikao na film, a film je mogao ispucati 24 ili 36 fotografija, često je bilo jako gutavo pogoditi dobru fotku isprve. Pa su za svaki slučaj govorili – nasmijte se! Halo, osmijeh, jebem li ga! I onda svi nabacite onaj kez da ne mora drugi put okidati sliku, jer film se, ja l', plaćao.

'bote te blenda!

I tako, mi nasmijani, a fotografija mutna. Uh, zašto? Pa zato jer se bez blica (koji je u to vrijeme bio kao omanji bacač plamena) nije baš moglo lijepo slikati po tmurnom vremenu. Samo pravi majstor je mogao namjestiti ekspoziciju, zatvarač,  blendu…pa se uvijek savjetovalo – slikajte po sunčanom vremenu, sunce neka je obavezno iza aparata, a da bije u objekte koji se slikaju – i obavezno da je mirna ruka. Stoga je onaj koji bi slikao preuzimao sve radnje da slika ispadne kako treba. E, zato je na starim slikama uvijek raja nasmijana, uvijek sija sunce – i mi smo sigurni da nas pamćenje ne vara, ta evo pogledaj sliku – nekad se živjelo bolje i sretnije!

„I da, današnja djeca pojma nemaju. Ne znaju oni ni što je život, ni što je djetinjstvo, ni što je sreća. Mi, gologlavi, neuhranjeni, skoro pa bosi, bili smo ultimativno oličenje sreće! I niismo se hranili junk food sranjima, nismo se gušili čokoladicama i nismo se trovali gaziranim sokovima! O, ne, mi smo bili na pravoj hrani, zdravoj i domaćoj, pa i ako smo bili gladni imalo je smisla biti gladan!“

I tako, slušam i čitam te danas po zemaljskoj kugli razbacane veterane, kako se u pauzi borbe sa zdravljem (što je malo čudno, s obzirom na zdravu ishranu i pregršt sreće u formativnim godinama) liječe nostalgijom. Kužim kako žale današnju dječicu, koja žive u nehumano, grozno doba, zabuljeni u kompjutore i mobitele, otuđeni od lopte, odvojeni od mogućnosti za bosu nogu i krvavo koljeno na vrelom asfaltu. I na trenutak i sebe uhvatim da im dajem za pravo, za trenutak i ja pomislim da se i golo i boso, i hladno i gladno moglo biti itekako sretnije nego danas . I da se moglo, usprkos zarazama i bolestima kojima se danas smijemo u facu, biti  sretniji nego su današnja djeca.

Sve, sve, sve u svoje vrijeme

Pa se, grebi ga, u narednom trenutku malo trznem, pa mi misli odlutaju – e, buraz, kako bih bio presretan, ma što presretan, najsretniji na svijetu, da mi je netko nekim čudom  odnekud dobacio smartphone u 1986.. I ja idem i slikam, onako bezveze, sve što mi padne na pamet, hvatam raju neušteljenu, roditelje nesređene i nepočešljane, susjede nepripremljene. I ne zanima me je li kiša ili sunce. Samo slikam, onako random, a svi za mnom. Idu za čovjekom koji je ostvario san svih snova – ima spravu u kojoj je sve. I mogućnosti i znanje svog ovog svijeta. Volja ti slikat', volja ti gledat', volja ti razgovarat', volja ti izguglat' sve što te zanima. Samo nemaš baš volje istrčati na vreo asfalt, pa u trku za loptom podletit' pod auto ili okrvavit' koljena. Malo te jebe prokleta mogućnost izbora.

A ionako Google kaže da je to malo idiotski.

Kopirati
Drag cursor here to close