Klizna situacija

Stvarni život: 2 škole u gladnoj kući

Ima pravde u tome što bosankohercegovački proleterijat pati, sa tendencijom daljnjeg gladovanja
Kolumna / Kolumne | 06. 04. 2018. u 11:21 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

U paralelnoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti, onoj u kojoj najvažnije vijesti nisu ni krađa izbornih listića iz CIK-a, ni razjedinjavanje ujedinjene ni ujedinjavanje razjedinjene ljevice, ni Izborni zakon, ni Milorad Dodik kao takav, ni SDA u terminalnoj fazi bolesti, svašta se dešava i svime se svijet stigne baviti.

Tako je, recimo, u Mostaru, ima tome i desetak dana, nekakva Mreža organizacija za ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine – LEDnet, upriličila okrugli stol na kojem se razgovaralo o tome "Kuda idu obrazovanje i tržište rada u BiH". U najkraćem, otkriveno je da obrazovanje ide unazad, a da je tržište rada drugdje, od obale Jadrana ljeti, do Njemačke vazda.

"Kadar koji producira srednje stručno obrazovanje, a i visoko, za naše tržište nije dovoljno obrazovan u svojoj branši. Postoje dva rješenja kako to prevazići, da se ide ka dokvalifikacijama i prekvalifikacijama, što omogućavaju nove zakonske promjene, a drugi put je uvođenje dualnog obrazovanja, što iziskuje nova ulaganja", rekao je Tomislav Majić, inače predsjednik Udruženja za poduzetništvo i posao LINK.

"Možemo zaposliti mnogo više ovih zanimanja nego ih dobivamo kroz obrazovni sistem. Svi koje educiramo kroz razne projekte lako dobivaju posao, a mnogi odu i prema Jadranu. Nadamo se da će se i roditeljima probuditi svijest da će se djeca lakše zaposliti sa stručnim obrazovanjem. Danas lakše posao nađu kuhar ili konobar nego pravnik ili ekonomista", kazao je na istom skupu Stipe Primorac iz Turističkog klastera.

Onaj kome nije jasno kako se problem sa kadarom „koji producira srednje stručno obrazovanje, a i visoko“ i koji „za naše tržište nije dovoljno obrazovan u svojoj branši“, rješava učenjem za kuhara ili konobara, neka se zagonetkom zabavlja kasnije ukoliko baš mora. Neophodno nije jer odgovor nije važan.

Potreba za famoznim dualnim obrazovanjem, kako se stručno naziva savladavanje konobarskih vještina nakon sticanja diplome pravnika, o Bosni i Hercegovini govori sve ono što se inače ne čuje u predizbornoj buci i bijesu.

Pravnika imamo i previše, a uskoro svakako neće ni trebati, ekonomista isto, povjesničara umjetnosti i fizičara pogotovo, pa je budućnost bosanskohercegovačkog radništva u onim zanimanjima koja traže manje znanja, izazivaju više napora, manje se i plaćaju te, naravno, podrazumijevaju niz radničkih prava: od onog na dolazak na posao, do onoga na brzi otkaz. Između njih ima sigurno još neko - jedno, najviše dva.

Konstitutivni narodi i građani, Sejdić i Finci, ljevica, desnica, centralno, patrioti i secesionisti, integralisti i izolacionisti, svi po redu, pretvaraju se, polako i sigurno, u niskokvalifikovanu radnu snagu, u roblje sa matičnim brojem, žuljevima na rukama i proširenim venama na nogama, u potplaćenu masu koja ne osjeća glad samo dok osjeća žarku želju da se nekome najebe mile majke. Taj neko, za početak, ne smije biti gazda i sunarodnjak. Idealan je, dakle, jednako obespravljeni rob druge narodnosti i vjeroispovjesti.

Nekoliko dana nakon okruglog stola u Mostaru, na jednom ovdašnjem portalu je osvanuo naslov od kojeg bi čovjeka mogla uhvatiti muka, pod uslovom da je nešto uopće jeo: „Jeftina radna snaga - prednost naše ekonomije ili ozbiljan socijalni problem“.

E, ispod tog naslova je još navedeno da je minimalna satnica u Bosni i Hercegovini jedan euro i dvadeset centi ili dvije marke i trideset četiri pfeninga. Sa takvom raskošnom satnicom može se, ako se radi osam sati svaki dan i dvadeset dva dana u mjesecu, zaraditi 411 (slovima: četristo jedanaest) maraka. Od njih onda treba stanovati, jesti, plaćati režije, obući se, imati socijalni život, otići na kakvo kulturno događanje, kupiti makar oglasnik... I može se, budimo realni, ali sedam dana – ukoliko čovjek nije troškali.

Tako se, eto, živi u onoj Bosni i Hercegovini u kojoj najvažnije vijesti nisu krađa izbornih listića iz CIK-a, razjedinjavanje ujedinjene i ujedinjavanje razjedinjene ljevice, Izborni zakon, Milorad Dodik kao takav i SDA u terminalnoj fazi bolesti, ali nije vijest, svakako ne važna, da nema nikakve potrebe studirati i učiti, zanimati se za fiziku, programiranje ili svjetsku književnost, jer su ta znanja u bazenu slabije kvalifikovane jeftine radne snage - nepotrebna. Traže se, je li, neka druga, manje zahtjevna za savladati, no nimalo laka za raditi, samo što se i ona plaćaju očajno. Utješno je tek to što su satnice bolje tamo gdje, kako bi rekao Damir Avdić Graha, sunce tuđeg neba izaziva blaže opekline od ovog našeg i gdje, eto, treba konobara i kuhara.

Ima pravde u tome što bosanskohercegovački proleterijat pati, sa tendencijom daljnjeg gladovanja. Neke se ljude može varati neko vrijeme, ali se sve ne može varati svake četiri godine. Upravo slabo plaćeni radnici, uzalud školovani pravnici i ostali narodi i narodnosti, održavaju i sistem i njegove aktere tako što, kada im se kaže, ponesu lične karte i odaberu one što su nekadašnje industrijalizirano društvo, zemlju „Energoinvesta“, „Vranice“, „Hidrogradnje“ i „UPI“-ja, državu velikih hidropotencijala i vojne industrije koja je razvijala nadzvučni avion u mostarskom „Sokolu“, sveli na rudnik konobara, kuhara i limara plaćenih dnevno onoliko koliko njihove kolege drugdje zarade za sat ili najviše dva. I to dok spadaju u najniže plaćene.

E pa, tražili ste i opet ćete, pa trpite.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati