Paučina i promaja

Sirove strasti

Imamo četiri strane, američko-britansku, rusku, kinesku i Europsku uniju, a sve to pomalo podsjeća na rat u Bosni i Hercegovini iz 90-ih, gdje svatko ratuje protiv svakoga.
Kolumna / Kolumne | 15. 09. 2020. u 10:42 Josip MLAKIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Završio je dugo najavljivani susret između zvaničnih delegacija Srbije, predvođene predsjednikom Aleksandrom Vučićem, i Kosova, koje je predstavljao premijer Avdulah Hoti, pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Donalda Trumpa u Washingtonu, od kojega se mnogo očekivalo, u najoptimističnijim scenarijima da će čak doći i do rješenja dugogodišnjeg kosovsko-srpskog spora.

U tu svrhu Vučić je kao asa u rukavu, uz pokroviteljstvo Milorada Dodika i Željke Cvijanović, držao status Republike Srpske. Međutim, pregovori niti jednog trenutka nisu došli do točke da je Vučić imao potrebu povući svog asa iz rukava. Potpisan je sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa, koji se čak ne može nazvati niti bilateralnim, jer su se svi sudionici sastanka potpisivali na svom komadiću papira, što je svjetski presedan. Ali, imajući u vidu egzibicionizam aktualnog američkog predsjednika, to nikoga nije pretjerano iznenadilo.

Završilo je, s obzirom na očekivanja, slično kao u pjesmi Đorđa Balaševića "Odlazi cirkus": "Ostaće okrugli trag na mestu šatre, / Tu gde se hrvao sa tigrom hrabri Grk. / I par plakata, na njima gutač vatre / Kome će klinci već nacrtati brk." Glavni akter ovog cirkusa, Aleksandar Vučić, bio je doslovce gutač vatre iz Balaševićevih stihova, ali i onaj kojemu su danima nakon povratka u Beograd "crtali brkove".

Međutim, s druge strane odigralo se mnogo toga što je poprilično uzburkalo ovdašnje ustajale političke vode, pa i šire. Glavni dio sporazuma postignutog u režiji Donalda Trumpa odnosi se na Izrael, koji je prvi put, od 90-ih naovamo, uključen u nerješivu i krvavu balkansku kvadraturu kruga. Vučić je, naime, ne krijući iznenađenje, pred Trumpom potpisao kako će Srbija svoje izraelsko veleposlanstvo premjestiti iz Tel Aviva u Jeruzalem. Zauzvrat nije dobio ništa, jer se istim sporazumom Izrael obvezao priznati Kosovo. Ovim dijelom sporazuma Srbija se ozbiljno zamjerila muslimanskom svijetu, ali i Europskoj uniji koja se oštro protivi premještanju tamošnjih diplomatskih predstavništva u Jeruzalem, sve do rješenja izraelsko-palestinskog spora. Vučić je, također, pristao u određenom opsegu na nabavku ukapljenog američkog plina, što je otvorena šamarčina Rusiji.

To je nešto što veći dio Europe odbija već duže vrijeme, u čemu se sastoji ključ spora između Europske unije i Bijele kuće. Dakle, umjesto jeftinijeg ruskog plina, Trump insistira na skupljem američkom, ne birajući pritom sredstva. Također, Vučić je potpisao da Srbija neće na svom teritoriju instalirati "nepouzdanu" G5 tehnologiju. Radi se o ratu koji SAD evidentno gubi, jer je kineski Huawei daleko odmakao u G5 tehnologiji u odnosu na svoje američke i europske konkurente. Vučić se, tako, za svog kratkotrajnog boravka u SAD-u uspio posvađati s cijelim svijetom, osim s Miloradom Dodikom i Republikom Srpskom.

Ako zanemarimo činjenicu da je ovaj sporazum vrijedan isključivo Donaldu Trumpu i da je samo poslužio tome da Trump ima čime  mahati pred svojim glasačima tokom predstojeće predizborne kampanje, on je ujedno do kraja ogolio aktualnu geopolitičku mapu svijeta, koja je u najvećoj mjeri kreacija Donalda Trumpa. Imamo četiri strane, američko-britansku, rusku, kinesku i Europsku uniju, a sve to pomalo podsjeća na rat u Bosni i Hercegovini iz 90-ih, gdje svatko ratuje protiv svakoga.

Trump je vješto izolirao Vučića od Rusije, Kine i muslimanskog svijeta, i doveo ga u naizgled bezizlaznu poziciju. Međutim, treba pričekati predstojeće američke predsjedničke izbore da bi se dao neki vjerodostojan sud, jer u slučaju poraza Donalda Trumpa sve ovo vjerojatno pada u vodu. Politika Donalda Trumpa, ukoliko pobjedi kandidat Demokratske stranke, bit će najvjerojatnije temeljito resetirana.

Nakon Vučićeva povratka u Beograd uslijedile su žučne reakcije. Nije trebalo dugo čekati na reakciju iz Rusije. Odmah sljedeći dan glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zaharova objavila je na svom Facebooku iznimno duhovitu objavu u kojoj je ismijala fotografiju sa sastanka u Bijeloj kući, na kojoj Aleksandar Vučić servilno sjedi ispred Donalda Trumpa. Usporedila je Vučića sa Sharon Stone, odnosno s antologijskom scenom iz filma "Sirove strasti", u kojoj lik kojega glumi Sharon Stone sjedi na policiji prilikom ispitivanja prekriženih nogu i bez gaćica.

Na ovu nimalo diplomatsku reakciju Zaharove, koju zasigurno treba promatrati kao zvaničan stav Rusije na Vučićeva putešestvija po Americi, Vučić je odgovorio u svom stilu, ali poprilično rezervirano. Dakle, Vučić je spremno skinuo gaće pred Donaldom Trumpom, a zauzvrat je dobio "hemijsku olovku", kako se hvalio medijima nakon povratku u Srbiji. Izostale su one uobičajene reakcije Aleksandra Vučića, tipa: "Dobio sam hemijsku od Donalda Trumpa! Šta biste vi hteli, da pišem hemijskom pape Franje. Za Srbiju biram samo najbolje, bez obzira na sve što moram pritom da pretrpim. Znate li vi koje sranje oni tamo doručkuju? Ne možete verovati. Ni ajvara nemaju! A ja sam to sve pretrpeo zbog Srbije."

Drugo poluvrijeme ovog susreta odigralo se u Bosni i Hercegovini, i na neki način pokazuje svu bijedu ovdašnje politike, zatvorene u usko-interesne okvire, koja je u svojoj biti ponajprije imbecilna. Najprije je Milorad Dodik najavio kako će na Predsjedništvo poslati inicijativu da i Bosna i Hercegovina svoje diplomatsko predstavništvo u Izraelu, po uzoru na Srbiju, premjesti iz Tel Aviva u Jeruzalem. Ubrzo mu je stigao i odgovor, od koga drugog već od Željka Komšića. On je predložio da se na istoj sjednici Predsjedništva prizna Kosovo. Ovaj epski, imbecilni sukob bosanskohercegovačkih teškaša elegantno je razriješio Šefik Džaferović. On je, kao predsjedavajući Predsjedništva u ovom trenutku, odbio uvrstiti oba ova "prijedloga" kao točke o kojima će se raspravljati na sjednici Predsjedništva. Dočekali smo dakle i taj trenutak, da je i notorni Šefik Džaferović bio u nečemu glas razuma. Sve se odvijalo kao u onom vicu s početka rata: Istjerali partizani Nijemce iz šume, a nekoliko dana kasnije Nijemci krenuli u protunapad, da istjeraju partizane. A onda je došao šumar i istjerao iz šume i jedne i druge. Džaferović je u tom sukobu malih balkanskih patuljaka odigrao ulogu šumara iz vica.

Sukob između Europske unije i SAD-a već duže vrijeme tinja i u Bosni i Hercegovini. Treba se prisjetiti sporazuma koji je postignut prije pet-šest godina, i to pod pokroviteljstvom Angele Merkel, na kojem je između ostalog dogovoreno kako nijedna strana neće drugoj birati političke predstavnike kao nužan preduvjet normalizaciji stanja u Bosni i Hercegovini. Međutim, bošnjačka strana je od ovoga odustala čim su se njihovi predstavnici vratili natrag u Sarajevo. Je li Bakir Izetbegović u ovom slučaju razmišljao vlastitom glavom, što bi bilo ravno čudo, ili je samo ispunjavao nečiji diktat?

Još je jedna stvar indikativna. Nakon Vučićeva povratka iz SAD-a, uslijedilo je par intervjua u "patriotskim glasilima" s Matthewom Fieldom, britanskim veleposlanikom u Bosni i Hercegovini, koji je ponovio one uvriježene floskule o "jedinstvenoj Bosni i Hercegovini" i uputio par žaoka u smjeru Milorada Dodika. Međutim, meni je najzanimljivija jedna Fieldova izjava u kojoj on otprilike kaže kako on hoda Bosnom i Hercegovinom i sluša glas naroda, te u skladu s tim kroji vlastite politike. Ne znam zašto, mene je ovo podsjetilo na genijalnu britansku humorističku seriju "Državnik novog kova". (Sjećate se političkog pokvarenjaka Alana B'Starda, kojega je sjajno odglumio Rik Mayall.)

Zašto sve ovo spominjem? Pa po ovome se vidi koliko su ovdašnji politički predstavnici bilo kome važni. Sve eventualne odluke o budućnosti Bosne i Hercegovine, ako ikada budu donesene, bit će donesene mimo njih. Da rezimiramo: imamo jedan vic, o šumaru, partizanima i Nijemcima, rusku verziju "Sirovih strasti" u kojoj Aleksandar Vučić spuštenih gaća sjedi nasuprot Donalda Trumpa i Alana B'Starda iz "Državnika novog kova". To su, zasada, okviri u kojima međunarodna zajednica pokušava riješiti situaciju na Balkanu. Drugim riječima, s oproštenjem, zajebaju se s nama. A narodi, da parafraziram Josipa Broza Tita, koji imaju takvu političku elitu, ništa bolje nisu ni zaslužili.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close