Klizna situacija

Šale i pošalice: Forsiranje izvrsnosti

Dobre su ocjene možda otvarale neka vrata, ali je podobnost otvarala sva
Kolumna / Kolumne | 31. 07. 2020. u 10:00 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Satiričarima i humoristima je već postalo dosadno, dok su čak i neizlječivi optimisti počeli gubiti nadu. A onda se, ipak, desilo čudo: imamo, naime, bolji vic i od onoga o piramidama u Visokom!

„Najbolji studenti, koji dobiju zlatnu značku, budu proglašeni studentima generacije, ili dobiju neku drugu nagradu za svoj uspjeh u toku studiranja ubuduće bi trebali dobiti prednost prilikom zapošljavanja u javne institucije, ustanove i agencije u Kantonu Sarajevo. Naime, članovi Skupštine KS su danas prihvatili inicijativu zastupnika SDA Aljoše Čampare u vezi sa ovim pitanjem. 'Obzirom na neumoljivu statistiku koja pokazuje da već godinama veliki broj mladih napušta BiH i traži svoje mjesto na tržištu rada van granica naše države, te da najbolji studenti osim lične satisfakcije, ne uživaju nikakve druge pogodnosti ili olakšice predlažem ovu mjeru kao naš doprinos njihovom ostanku i razvijanju bh društva i države', navedeno je u obrazloženju inicijative. Zanimljivo je da je ova inicijativa podržana jednoglasno, sa 34 glasa za i bez glasova protiv i uzdržanih. Međutim, da bi ona bila i provedena, potrebno je da bude ugrađena u Zakon o državnoj službi KS. Tek tada će se ova ideja moći zaista i realizovati“, piše najstariji dnevni list u Bosni i Hercegovini, sarajevsko „Oslobođenje“. Datum objave je 28. juli iliti srpanj 2020. godine.

Zenit Đozić i Nele Karajlić – kao autori većine skečeva „Top liste nadrealista“ – mora da od muke udaraju glavom u zidove. Nema šta oni nisu smislili i nerijetko predvidjeli, ali ovako nešto...Ma, Aljoša Čampara i kompletan aktuelni saziv Skupštine Kantona Sarajevo ih je prekucao k'o igricu.

Punih dvadeset i osam godina od prijema BiH u Ujedinjene narode i još malo pa frtalj stoljeća od kraja rata, dobacili smo – tačnije, još malo pa dobacili, ali nema sada veze - do toga da „najbolji studenti, koji dobiju zlatnu značku, budu proglašeni studentima generacije, ili dobiju neku drugu nagradu za svoj uspjeh u toku studiranja“, imaju prednost prilikom zapošljavanja u javnoj službi i to ne na teritoriju cijele BiH, niti u njenom većem entitetu, već tek u jednom od deset kantona. No dobro, što bi rekla braća Kinezi, i najduži put počinje malim korakom.

Ako uopće trebamo nekakvu inicijativu da se najboljim studentima i studenticama omogući zapošljavanje – što je, inače, prirodno kao snijeg u decembru – onda se ni uz najbolju volju ne možemo ne upitati po kojem su tačno kriteriju do sada primani zaposlenici u javnoj službi? Pitanje je, je li tako, tako je, retoričko, a odgovor prokleto poznat i isti svugdje, u Sarajevu i Mostaru, Banja Luci i Zenici, Posušju i Bihaću, uglavnom od Save do mora i od Sovića do Bijeljine.

Jugoslavenski jednopartijski sistem, onaj o kojem se govori s prezirom, nije, naravno da nije bio sjajan, ali jeste bio, kažimo tako, pošten. Članstvo u, prvo, Savezu socijalističke omladine, pa onda i u Savezu komunista, donosilo je stanovite privilegije. Recimo, komunista sa potvrdom o političkoj ispravnosti i prosječnim ocjenama u indeksu, lakše je napredovao u službi od kolege koji u prvoj ladici ispod televizora nije držao partijsku knjižicu, a jeste imao bolje rezultate u učenju. No, ta famozna knjižica nije omogućavala vlasniku da nakon deset godina studentskog staža, prilikom zapošljavanja dobije prednost pred studentom generacije i dobitnikom zlatne ili kakve već značke, bez obzira što ga Savez komunista nije uveo u članstvo pod rednim brojem tim i tim.

E, otkako je izbila demokratija sve se promijenilo, ali na višestruko gore, paviše nego nagrade i priznanja vrijede stranačke iskaznice SDA, HDZ-a, SNSD-a, nekada SDS-a, ponekad SDP-a... Parafrazirajući Al Caponea: dobre su ocjene možda otvarale neka vrata, ali je podobnost otvarala sva.

Gurajući ergelu poslušnika u javnu službu, ovdašnja je politička kasta istovremeno nagrađivala lojalnost i osiguravala njeno dugo trajanje, sve to plaćajući iz budžeta punjenog našim parama i kreditima MMF-a koje ćemo, opet, vraćati mi, ali i naša djeca i unuci.

Gdje god je, drugačije rečeno, bilo kakvo radno mjesto, dodjeljivano je aparatčicima i poltronima po kojima su krojeni oglasi za zapošljavanje, a kada njih, tih radnih mjesta, nije bilo, e onda su izmišljana. Dok su budale učile, pametni su se motali po stranačkim centralama i središnjicama gdje su im, prvo, sređivane diplome fakulteta pred kojima su autobusi stajali i po pola sata, dok putnici ne očiste makar dvije godine, a onda i osiguravane redovne plate, kreditna sposobnost i rahatluk do penzije.

Ima, treba i to reći, u javnoj službi vrijednih, pametnih i poštenih ljudi, ali ima, i to više, onih što su radnu knjižicu donijeli zajedno sa stranačkom iskaznicom.

Mi u posljednjih tridesetak godina jesmo, makar teorijski, društvo jednakih šansi – to znači da fakultet može i upisati i završiti djete vozača viljuškara i medicinske sestre – ali nismo društvo jednakih ishoda. Slobodan pristup obrazovanju nije značio - niti još uvijek znači - i jednako slobodan pristup radnim mjestima. Odlični studenti i studentice bez partijskog zaleđa ili novca za kupnju zaposlenja – time su se, čisto da se podsjetimo, uz mnoge ali neuhvaćene, bavili Asim Sarajlić i Amir Zukić iz vrhova SDA – mogu tek nijemo promatrati kako na posao idu sinovi i kćeri stranačkih dužnosnika, njihove rodbine i prijatelja, plus dokazani juniori ovdašnjih političkih organizacija.

Bosna i Hercegovina, pored svih užasa, puca i pod teretom trome, prekobrojne, skupe administracije za koju se najčešće ne zna šta tačno radi, ali se zna da puno košta.Predlagati danas, godine 2020., da „najbolji studenti, koji dobiju zlatnu značku, budu proglašeni studentima generacije, ili dobiju neku drugu nagradu za svoj uspjeh u toku studiranja“ imaju „prednost prilikom zapošljavanja u javne institucije, ustanove i agencije“ ne samo da je kasno, jako kasno, već zbilja zvuči kao vic kojem se možemo smijati, ali ne od srca, već od teške muke.Za najbolje, jednostavno rečeno, ovdje više nema mjesta.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close