Dok nama pričaju priče

Rupe bez dna: Svakog se trena bogate

I zbilja, kad čovjek malo zastane, kad pogleda unatrag – iako nam je previše gledanja unatrag – može samo vidjeti tragove rupa bez dna koje su oni što su bili u prilikama punili i, puneći ih, učinili vječito nezasitnim...
Kolumna / Kolumne | 03. 04. 2018. u 10:45 Berislav JURIČ
Kopirati

''Treba svaki dan iznova pitati gdje odlazi novac'', govori mi beogradski odvjetnik dok u restoranu jednog sarajevskog hotela, kojeg su pojeli i vrijeme i nečije jedenje novca, pokušavamo jedan drugome pojasniti što se to događa u našim zemljama.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kao da se natječemo, i on i ja nizali smo primjere u kojima bezobzirna i beskrupulozna vlast, odnosno oni što obnašaju razne dužnosti a vladaju samo izvorima novca, uzima sebi novac a drugima podastire teme na kojima se oštre koplja i tupe jezici i olovke.

Prikrivanje tragova

Nas dvojica našli smo se sasvim slučajno, i na sreću, na nekoj organiziranoj raspravi o zajamčenim i pogaženim slobodama. Pričalo se o tome kako razne visine krše prava onima ispod sebe, kako oni na istim ravnima krše prava jedni drugima i otimaju se za biti više u pravu te kako spriječiti kršitelje prava u njihovu pohodu. Iako nije bilo konkretnog zaključka u službenom programu, odvjetnik i ja zaključili smo da je prikrivanje tragova nametanjem tema na koje se najbolje lijepimo najlakši put da se, pod krinkama liderstva, sebi namakne što više.

I zbilja, kad čovjek malo zastane, kad pogleda unatrag – iako nam je previše gledanja unatrag – može samo vidjeti tragove rupa bez dna koje su oni što su bili u prilikama punili i, puneći ih, učinili vječito nezasitnim. Svelo se tako, ma koliko otrcano zvučalo, svako (mandatno) razdoblje na optužbe drugih za krađe i smišljanje planova kako što biti bliže izvoru novca i kako ga, uz umotavanje za nekakve boljitke, što više osigurati za sebe.

U vremenima kad smo rastrgani između poljuljane stvarnosti i neizvjesne budućnosti, između kršenja naših prava i naših kršenja tuđih, između dvojbi o odlascima i ostancima i novim galamama na vlast i oko vlasti, svakog trena netko je negdje bliži izvoru novca i svakog se trena netko bogati na račun drugih. A ti drugi za to vrijeme muku muče s preživljavanjem i uvjeravanjem sebe i svijeta oko sebe kako se može i bez (puno) novca.

Držati korak

No, sve je teže držati korak u bitkama njihovog, grabljivog, i našeg, običnog, srednjestaleškog, poimanja vrijednosti. Teško je danas, ma koliko znali što su prave a što iskrivljene vrijednosti, razlučiti čime vrednovati stvari. ''Nisam toliko bogat da kupujem jeftine stvari'', definicija je što poput mnogih definicija, pada u vodu. Danas je, unatoč stvarnoj vrijednosti i kvaliteti, jedino mjerilo cijena. Brojke utkane u nešto, zalijepljene na sve ono što moramo imati da bismo preživjeli živjeli, danas su, ma koliko se mi trgali, jedino mjerilo nečega što vrijedi.

Nametnuto nam je od malih nogu da cijena i brojka znače nešto. Od samoga rođenja tjeraju nas i tjeramo se da mislimo kako je najskuplje najbolje za dijete. Cijena robice za dijete, dok smo s jedne strane zaluđeni čarolijom novog života, tjera nas na utrku s nevidljivim i nevažnim. Najskuplji je i najbolji vrtić. Pažnja se kao i odgoj, uvjereni smo, danas kupuje, i tvrdimo kako sve ima svoju cijenu. Prvi školski koraci, umjesto radošću za znanjem i novim spoznajama, praćeni su brigama o tome da se naše dijete ne razlikuje, da se ne postidi i ne rani zbiljom da netko tamo ima bolje, skuplje i modernije.

Škole su se svele na opremanje sebe izvana jer nam oni koji mogu, bez imalo razmišljanja i kajanja, nameću ono što mi moramo. Znanje je palo u sjenu, a pokvarena definicija izopačenog društva u kojem živimo a kojeg njeguju oni s vrha i s početka ovog teksta svojim grabljenjem.

Život u džepu

I posao se sveo na plaćanje radnog mjesta i utrkom za primanjima koja zasjene ljubav posla koji radiš i želju da se ostvaruješ. I nakon posla se vodi trka s minimalnim džeparcem za starost i nametima koji redovito dolaze u poštanski sandučić uz blagoslov onih koji i to (z)grabe.

Napisah ovdje već jednom, manje svjesniji težine tih riječi nego sad, kako mi je jednom prilikom jedan starac, koji više nije među živima, rekao da je danas ''Bog novac''. Džep mu je, rekao je tada, ''plitak i da bi sve bilo lakše da je dublji, a život bi mu bio ispunjeniji, a oni oko njega još mu bliži''. Svjesniji sam danas te tužne definicije koja nas stavlja u tračnice za utrku u životu od brojki. Svjesniji sam sad tada napisane rečenice da ''život kojeg slavimo, kojem klikćemo i u kojeg se kunemo, trpamo u džep''.

S druge strane, mi koji se volimo hvaliti ili tješiti da smo u sredini, a ustvari smo na dnu sredine ili na samome dnu, ne tražimo puno. Problem je što se traženje jednostavnog i dostatnog, ne uklapa u današnji ritam kojeg u bubanj nametnutih vrijednosti onih što, pod krinkom da odlučuju za nas, odlučuju u naše ime po svojim pravilima.

Važne teme

Iako može paranoično i suviše naivno izgledati tvrdnja da se sve ''velike stvari'' o kojima posljednjih godina, puno jače nego svih ovih godina, slušamo samo krinka, istina je da se u sjenama ''velikih'' radnji odigravaju najvažnije stvari za spomenute rupe bez dna. U silnim galamama o velikim planovima i velikim željama za velikim promjenama, ne prestaje teći mračni pokretač današnjice – novac. Svakoga dana, kako to reče beogradski odvjetnik iz sarajevskog hotela, negdje se slije rijeka nekog novca. Istovremeno, nama srednjima i s dna sredine i dna, podmeću se ''važne'' teme kako bismo se oko, zbog njih nerješivog, glodali i umarali od neshvaćanja.

Do tada, oni veliki grade svoja carstva ne poznajući brige koje mi brinemo i ne razmišljajući da jedan njima bezazleni izbor nekome znači mjesece planiranja i odricanja. Neki, koji se kunu u naše bolje živote, ne umaraju se u svojoj izvikanoj borbi, prilikom krpljenja svojih nezasitnih rupa i prilikom kovanja planova kako se što bliže nadlaktiti nad izvor novca.

Isto tako, jedna druga paranoja kaže kako neke veće sile od ovih naših velikih sila, žele da dotaknemo dno pa da onda svojim ''silama'' pokažemo silu promjena. No, bojim se da smo svi skupa zaboravili onaj pravi, bez brojki život, i da ćemo i kad budemo na dnu posegnuti za pogrešnom silom.

*Tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta pod naslovom ''Tragovi rupa bez dna''

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati