Recepti za promijeniti nepromjenjivo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Fakat, kad je krenula manija ovih kulinarskih TV show programa nemali je broj žena (pa i muškaraca) najednom zinuo na sve te cool recepte koji sivu kuhinju svagdašnju najednom pretvaraju u lifestyle prepun boja, mirisa i okusa. I najednom se komšilucima i susjedstvima proširilo ono - O, jebote, što sam do sada propuštala! O, jebote, što sam do sada morao žvakati!

U novom zanosu zapisivali su se recepti golih i malo manje golih kuhara, svako malo na stolu je čekalo iznenađenje čudnog imena i još čudnijeg rasporeda na tanjuru, priznat ćemo, u ne baš uvijek sjajnoj izvedbi (stvari vazda izgledaju ljepše na TV-u nego u stvarnosti), te bi zvijezde stola vrlo brzo padale u zaborav, da bi ih opet zamijenile neke druge, koje će također plesati samo jedan dan.

Ono si što jedeš

I tako, sve mi se čini da je malo koja domaćica (ili domaćin) izdržao tu suludu utrku sa đumbirima, kurkumom, cherry rajčicama, korijenom celera, bambusom i tisućama brzih i manje brzih jela koja dolaze s TV-a. Nakon perioda nesumnjivo ogromnog interesovanja i upiranja da se bude što već nisi, došao je period razočarenja – koji nam je na stol opet vratio provjerene stvari – sarmu, japrak, dolmu, mohunu, bižu (za manje upućene – punjene paprike, mahune i grašak), uz asistenciju raznih sataraša i stotinu jela koja uključuju krumpir na sve načine.  Siva, uobičajena, dosadna kuhinja pobijedila je sve te šarene, mirisne, egzotične „jebote, što sam do sad propuštao“ pripravke, a da sve to ne bude poraz potkrijepili smo sve pričom kako je domaće vazda i bilo najbolje i da vazda treba jesti što si navikao i što ti okolina nudi.

I tako, kuhinja k'o kuhinja, povratak provjerenim vrijednostima (ili što mi reče jedan stranac – ovdje vazda pita, pita, pita…)

Pitao jednom pitu vrli pitac neki

Čak i ona politička kuhinja u nas djeluje po sličnom receptu. Zanosili smo se šarenim lažama sa TV-a, užurbani koraci prema EU činili su se kao kombinacija kurkume i goji bobica, serviranih na bambusu, lepeza mogućnosti prožetih ljudskim i građanskim pravima liječila je svaku tupu bol u želucu, baš poput đumbira, a ekonomski napredak na putu prema Zapadu milovao nas je poput najljepših majstorija francuskih chefova iz restorana sa Michelinovom zvjezdicom.

I na kraju smo se opet vratili provjerenim vrijednostima – podgrijanoj sarmi opet se rade hvalospjevi, a nema čorbe do one s grahom. Jebeš egzotiku, daj nam ono što smo navikli i što možemo i lijevom rukom. Jedi i ne pitaj!

Kuharice više zbori, sve je bolje kad zagori!

Na jelovniku opet stara kuhinja, filovano i punjeno po receptu očeva i djedova – ponedjeljkom jelo od ukidanja RS-a sa ruskom salatom, utorkom pohovana banjolučka relativizacija genocida, srijedom filovane prijetnje probosanskih snaga, četvrtkom hrvatski odgovor u umaku od majorizacije, petkom Treći entitet u kaši od velikih očiju, za vikend uglavnom ništa jer chefovi odmaraju, a onda opet – red nedjeljive i cjelovite, red genocidne, red trećeg, red iseljavanja onog drugog, red zaštitnika i beskompromisnih boraca…

A zapravo na stolu nepromjenjivo. Baš kao i na karti – šaka jada upregnuta u nepromjenjivu luđačku košulju. Podgrijana jela za one koji više ne izvoljevaju previše. Zapravo, kad malo razmislim, dobro je još dok su sarma, japrak, dolma i grašak na stolu.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.