Užasi zadovoljavanja forme

Promet smo prometnuli u cirkus

Zakona i normi, zapravo, nigdje. Jer da postoji netko tko ih provodi, da nismo u nevjerojatnom i neprekinutom lancu neodgovornosti, nemara i samovolje, ne bi uobičajena slika bila da se vozite iza autobusa kojem u noći ne radi niti jedno svjetlo ...
Kolumna / Kolumne | 21. 06. 2018. u 09:41 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jučerašnja vijest kako je u Mostaru umalo izginula žena s djetetom, jer je s kamiona sletio splet željeznih šipki i probio vjetrobransko staklo, proletjevši kroz kabinu, još je jedna u nizu koja (umalo) tragično opisuje nas, naš promet i sustav u cjelini.

Nemar na sve strane, boli me ku*ac kultura svuda oko nas, samovolja i nedostatak bilo kakvih normi na svakom koraku, a zakoni su tu da ih nitko živ ne provodi. I onda kad ti šipka proleti kroz vjetrobran, to dobiješ sublimirano u jednoj situaciji. I tada se tek zamisliš. I tada tek vidiš gdje živiš.

Policije, zapravo nigdje. Mene su zadnji put zaustavili kod mosta Bijela prije pet godina, navukli su me na pretjecanje kolone koju su sami (namjerno) stvorili. Nisam se svađao, prihvatio sam odgovornost, iako mi se fora nije nimalo svidjela.

Jednostavno, ne volim kad se suština svjesno zaobilazi, kada policija radi posao radi nabijanja dnevne norme kazni, a ne radi stvarne kontrole prometa u cilju maksimalnog povećanja sigurnosti istog.

Otkud ti u pola tri?

To mi svaki put padne na pamet kada u gluho doba u daljini čujem paljenje guma koje traje po pola sata, kada mir ljetne noći propara urlajući zvuk motora koji nevjerojatnom brzinom guta gradsku ulicu. Toga se sjetim kada vidim da uvijek na istom mjestu kabadahije zaustavljaju normalan tok prometa ostavljajući auto u „samo da skoknem do ljekarne, pekare, male pošte fazonu“, kada pajda na očigled svih piči kroz crveno ili kada se netko parkira u inat svima, da nitko ne može proći.

Pročitajte još

I taj zadnji put, kad su me uhvatili na foru, otada stalno kontam da to nije smisao policije – nije smisao da te love na foru, nego da te love u svakodnevnom prekršaju - smisao je da je policajac na svakom raskrižju sve dok pješaci prelaze gdje im se hoće, da patrole kruže gradom i kažnjavaju vozače koji ostavljaju automobile gdje im se digne, jer ovaj grad, ovo društvo, naprosto su zreli, ma krajnji je rok da se počne s kaznama. Jer otići ćemo u ku*ac, ako već nismo nepovratno otišli!

Prijatelji stari gdje ste?

Zakona i normi, zapravo, nigdje. Jer da postoji netko tko ih provodi, da nismo u nevjerojatnom i neprekinutom lancu neodgovornosti, nemara i samovolje, ne bi uobičajena slika bila da se vozite iza autobusa kojem u noći ne radi niti jedno svjetlo, a oprali su ga zadnji put za onaj tamo Božić,  tako da ga primijetite tek metar prije nego ćete se zabiti u njega.

Ili da se vozite iza Ford Escorta iz boktepitaj koje godine na kojem je vlasnik žicom svezao otpali branik i auspuh, pa tako složno onda oba landaraju, a to je već treći put u godinu dana da vidite taj auto u tom stanju, pa se pitate je li ga itko ikada zaustavio i je li uopće registriran i je li prošao i na koji način na tehničkom?

Ili da se vozite sasvim normalno po gradu, a vozač motora ulijeće u makazice između vas i automobila iz drugog pravca, vozač gol do pasa i u japankama, nema kacigu ni registraciju, pa vam netko kaže da je nema da ga kamere ne bi snimile ili da mu se više isplati platiti kaznu od 20 KM i tri puta, nego da ga registrira jednom za 200 i više maraka, onda se prestanete čuditi svemu.

Prestanete se čuditi i metalnim šipkama koje nikome nije palo na pamet nečim osigurati, učvrstiti za kamion, jer, na kraju krajeva 'kome ću i zašto to raditi?''

Da vozač kamiona živi u zemlji u kojoj ima zakona i u kojoj se boji policije, on bi vezao te šipke, on bi se triput raspitao smije li ih prevoziti i kako i koji su propisi. Da živimo u normalnoj zemlji svi bi se plašili i policije i kazne!

Jednom riječju – zaboli me ku*ac!

Ali, vozač živi u Bosni i Hercegovini, u Mostaru ili okolici, a ovdje se nitko više ne češe ni zbog kakvog zakona i ni zbog kakvog propisa. Ovdje znamo da te neće nitko zaustaviti kad treba, nego ćete loviti kad voziš 61 km/h po praznoj cesti, a ono ograničenje 40, zbog škole. I platiš kaznu iako je školski raspust. 

Ali će sutra netko sa šipkama umalo ubiti ljude. Nekome će frižider ispasti kroz nemarno ''kanafom'' svezana poluotvorena vrata, nekome će luđak kojem se već predugo žmiri na brzinske ispade ubiti mladost. A ima kuma na dobrom mjestu, pa mu opraštalo.

Nemojte misliti da sam protiv policije ili zakona. Naprotiv, ja sam gorljivo za njih. I za kazne! I meni, svaki put kad izađem izvan propisanog. Ali ne u obliku u kojem je osnovna svrha da se negdje, po mogućnosti radarom, skupe neke kazne, popuni proračun i zadovolji forma, a na svim drugim mjestima ostaviti narodu na volju, da čini što hoće i kako hoće. Ili da jednima zakon važi, a druge da ne dotiče.

Eto, to je taj začarani krug našeg prokletstva, a na kraju te naše balade je, što rekao bi laik, ničim izazvana, metalna šipka uletjela kroz vjetrobran.

Ničim izazvana? E, moji rođaci, davno je taj izazov počeo. Davno. A mi na njega nikako odgovoriti. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close