Klizna situacija

Pravnička hronika: Otkup Tigrove kože

Ne treba nagađati hoće li i ovaj pokušaj otkrivanja i kažnjavanja ubica Vlade Šantića završiti poput ranijih. Abdić je već napisao kraj
Kolumna / Kolumne | 15. 12. 2017. u 09:57 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

U ponedeljak, jedanaestog decembra, pod sumnjom da je odgovoran za ubistvo generala HVO-a Vlade Šantića, uhapšen je nekadašnji komandant u Armiji BiH i današnji gradski vijećnik u Bihaću, Hamdija Abdić Tigar. Istog dana, samo malo kasnije, Josip Muselimović, advokat Šantićeve porodice, je izjavio: ''Obitelj očekuje jednu pravičnu odluku i uvjerena je da su upravo osumnjičene osobe na čelu s Hamdijom Abdićem Tigrom počinitelji tog kaznenog djela te da postoji previše dokaza u tome pravcu. Nadležno je županijsko tužiteljstvo u Bihaću, a ja osobno mislim da je nadležnost za ovaj slučaj moralo imati Tužiteljstvo BiH kao ratnog zločina".

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U utorak, dvanaestog decembra, Hamdija Abdić Tigar je obukao crveni džemper, okupio raju, sjeo na vrh kafanskog stola, raširio se k'o gripa, uslikao i na Facebooku napisao: ''Mi nismo zločinci. Sloboda''. Prije toga je Kantonalni sud u Bihaću odbio prijedlog Tužiteljstva o određivanju pritvora za Hamdiju Abdića, te Dedu Karabegovića, Jasmina Topala, Envera Keranovića i Ramiza Bajramovića.

Formalno-pravno, Tigar i ostali su pušteni su na, za sada, privremenu slobodu: da kod kuće, uz utakmice, meze i Preminger čekaju konačno razrješenje slučaja starog dvadeset dvije godine, devet mjeseci i još malo dana. Suštinski, baš kako je Abdić napisao, oni su slobodni. Istina, potvrdu o nevinosti nemaju, ali teško da će dobiti onu da su krivi.

Da su Muselimović i posebno obitelj koja ''očekuje jednu pravičnu odluku'' čitali novine ili da su bolje pamtili šta je u njima pisalo, sjetili bi se riječi jednog Krajišnika, izgovorenih nakon što je Abdiću zapaljen drugi, treći, ko zna već koji po redu skupocjeni Mercedes: ''Tigar je u Bihaću svoj na svome''. Prije toga, još je jedan isti ili sličan automobil slupao neki od Abdićevih saradnika. ''Sam sebi zapali kuću'', rekao mu je vlasnik.

Hamdija Abdić jeste autor i akter jedne od najnevjerovatnijih ratnih operacija izvedenih u Bosni i Hercegovini, one nakon koje je prestala da postoji Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, privatna državica Fikreta Abdića Babe sa čijih se dvjesto hiljada maraka Tigar nagradio za uspjeli manevar. No, Hamdija Abdić je i poslijeratni član ''Asocijacije guvernera u sjeni'', kako su u magazinu ''Dani'' još 1998. nazvani šefovi bošnjačkog podzemlja, raspoređeni od Tuzle do Bihaća.

Vojnik od najvećeg povjerenja generala Atifa Dudakovića skinuo je maskirnu uniformu i u civilu privatizirao štošta, objašnjavajući porijeklo kapitala time da je sa poslovnim partnerima ''radio na povjerenje'': ''Napredovali smo postepeno. Sklopili smo, naprimjer, ugovor sa 'Ledom' koji nam je dao kredit, opremu i hladnjače. Ove godine povećavamo ugovor sa njima. Garancija je banka, a za to moraš biti dobar sa direktorom banke".

Nije Abdić uspio zato što je bio dobar s nekim, već zato što je najmanje opasno bilo ne biti dobar s njim. Mijenjale su se vlasti na zapadu Bosne, a on je nesmetano poslovao i jednako nesmetano tukao po lokalima i gdje bi mu došlo. Čovjek kojeg Stranka demokratske akcije naziva gazijom, dok Bakir Izetbegović poziva da se o njemu snimaju akcijski spektakli, prošao je tranzicijski proces od warlorda do mirnodopskog dona, uživajući sve vrijeme zaštitu i Atifa Dudakovića kod kuće i SDA gdje god zatreba.

Tvrditi bez dokaza kako je Abdić kriv za Šantićevu smrt jednako je utuživo kao i reći da je upravo zahvaljujući političkom zaleđu Tigru osigurano suđenje tamo gdje je svoj na svome i gdje iskreno svjedočenje o onome što se zbivalo u Hotelu Sedra osmog marta 1995. za posljedicu može imati niz, blago rečeno, neugodnosti.

General Vlado Šantić nije umro ni od dosade, niti od infakta. Likvidiran je iz dva moguća razloga, a o oba je pisala ''Slobodna Bosna'' još 2006. godine. Prema prvom, Šantić je nadzirao pošiljke vojne pomoći iz Zagreba čije je dostavljanje ugrozilo uhodane švercerske kanale između armijskih logističara i Vojske Republike Srpske, odnosno oružanih snaga bivše Republike Srpska Krajina. Drugi razlog su, kako je rekla supruga generala Šantića, ''osobni animoziteti'' – između Šantića i Dudakovića - oni o kojima se u Krajini pričalo tiho, dugo i bez spremnosti da se prošaputano javno kaže.

Od svih neuspjeha takozvane međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ubjedljivo najveći je takozvana reforma pravosuđa, smišljena da bi se tužitelji i sudije učinili neovisnim, a izvedena tako da i jedni i drugi ispunjavaju političke naloge, koristeći se dokazima i zakonima kao sredstvima trgovine ili ucjene, zavisi od prilike. E, zato je samo trebalo, da bi se otkupila Tigrova koža, proces za ubistvo Vlade Šantića ostaviti tamo gdje je ishod poznat, a put do njega kratak.

Ne treba, dakle, nagađati hoće li i ovaj pokušaj otkrivanja i kažnjavanja ubica završiti poput ranijih. Jednostavno, nema potrebe: Abdić je već napisao kraj. Onaj nakon kojeg će, kao i svih ovih dvadeset dvije godine, devet mjeseci i još malo dana, smrt Vlade Šantića zanimati tek njegove bližnje i, po prirodi posla, njihovog advokata. Ostale - kako one što se izdaju za ekskluzivne hrvatske zaštitinike, tako i one što im je duša prizivati pravnu državu - ili boli neka stvar ili su sudionici krajiške omerte: zavjeta šutnje koja se ne prekida i na čiju je važnost, komentirajući privremeni Abdićev boravak u pritvoru, podsjetio šef Tigrove stranke - Bakir Izetbegović lično.  

Kopirati