Bonton

Pravilo malog prsta

Ovo što ste dosad pročitali naučio sam kroz turizam, konkretno srednjovjekovne fešte kakve se odnedavno organiziraju i u Bosni i Hercegovini. O turizmu odavno planiram pisati, no evo nije bilo prilike od svakodnevnih političkih prepucavanja.
Kolumna / Kolumne | 07. 08. 2019. u 10:33 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Srednji vijek obično smatramo mračnim razdobljem ljudske povijesti, no uistinu, taj pojam su nam usadile crkvene skolastike kroz stoljeća, dugo vremena opterećene gubitkom moći od sekularno organiziranog plebsa. Ne postoji nikakav ozbiljan razlog da bismo vjerovali kako su ljudi baš u tih nekoliko stoljeća nakon pada Zapadnog rimskog carstva naglo i masovno oglupili i onda se jednako tako naprasno prosvijetlili u novom vijeku, prodorom u Novi Svijet.

Ponajprije, Bizant i svo znanje antike nisu tek tako nestali, dapače, nadograđeni su novim arapskim otkrićima i izumima, primjerice sapun (sabun) ili konstantno unaprijeđenje znanja o položaju Zemlje u Univerzumu. Antiku su u svojem vlastitom obliku jednako doživljavali i u Africi i na Dalekom Istoku i u Amerikama, međutim iz sasvim političkih razloga Europa je stoljećima pomalo kaskala, baš kao što mi kaskamo u Bosni i Hercegovini već dvadeset godina, unatoč penetraciji Interneta, povećanju mobilnosti i opadanju troškova učenja. No, ljeto je, trebamo li o politici?! Upravo tako.

Operi ruke prije večere

Baš iz ovog razdoblja ljudske povijesti korijen vuče najpoznatije pravilo etiquette ili bontona – kada pijete pića ili napitke, da to činite s ispruženim malim prstom. Naime, suprotno uvriježenom vjerovanju, u srednjem vijeku nije sve bilo prljavo i smrdljivo. Možda nisu poznavali arapski sabun, ali prije obroka bio je red vodom oprati ruke. Još uvijek nije izumljena vilica, mada je sličan pribor za nabadanje ponegdje i postojao, no uglavnom se jelo nožem i žlicom. I rukama. Zato su ih prali.

I pazi sad! Prilikom jedenja za tečne stvari koristila se žlica, obično drvena, kidalo bi se, logično, nožem, ali bi se krute stvari jele rukama. No što ako vam muha sleti na čelo, što ako vas obraz zasvrbi? Generalno je bilo prilično nepristojno počešati se i potom posegnuti za zdjelom po još hrane po kojoj biste proširili svoju prljavštinu s kose, lica, brade... Nismo majmuni, jel!?

Tu na scenu stupa mali prst. Ovim prstom ne bi se smjelo jesti, on je služio isključivo kao pomagalo, primjerice, ako biste odlučili posoliti juhu ili dodati začina (nisu svi bili sirotinja, imalo se i za začinskog bilja). Da bi svi znali kako niste nekulturna seljačina koja jede malim prstom, on je morao biti daleko od ostalih prstiju. I otud jednostavna praksa bontona. Je li, kako je na malom prstu mjesto pronašao dugački nokat, još uvijek mi je neshvatljivo. No, čovjek se uči dok je živ.

Od stolića čet'tog

Ovo što ste dosad pročitali naučio sam kroz turizam, konkretno srednjovjekovne fešte kakve se odnedavno organiziraju i u Bosni i Hercegovini. O turizmu odavno planiram pisati, no evo nije bilo prilike od svakodnevnih političkih prepucavanja.

Turizam je oduvijek bio tihi kapacitet ovog podneblja, samo da spomenem kako je tu tik uz južni rub Čapljine ljetnikovac iz rimskog vremena, mjesto gdje su pravili vino i ulje, za razliku od svih drugih starina u Hercegovini koje obično imaju isključivo komercijalnu ili vojnu namjenu. Potom su tu kod današnjeg Neuma uspostavili slobodnu zonu, Dubrovačku republiku, koja bi zapravo predstavljala prvo službeno europsko poslovno-turističko odredište, mjesto gdje se nije ratovalo, nego pregovaralo i uživalo. Potom su Austrijanci u novije vrijeme otkrili Opatiju i manje-više čitavo Sredozemlje. Onda radnička ljetovališta u komunizmu, partizanski grad mrtvih u gradu živih (Partiza),  '70-ih grad cvijeća (Čapljina je krajem '60-ih godina prošlog stoljeća prerasla iz radničke kolonije u turistički dragulj Jugoslavije), pa nakon rata pitoma-divlja Neretva u gradu oskoruše i drvorezbarije (oskoruša je autohtona delicija Sredozemlja, opstala u Italiji i Bosni i Hercegovini).

Kroz moje skoro pa laičko objašnjavanje lako je zaključiti da postoji oblast gospodarstva u kojoj Hercegovci skoro da ne moraju ni malim prstom maknuti, a da bismo bili uspješni.

Svojevremeno sam svjedočio brojnim smionim idejama s tragom genijalnosti u sebi, od privrta hercega Stipana, biciklizma od Unescova Mostara do Unescova Dubrovnika, seoskog turizma u zaleđu Neuma, dugovječnog Ljubinja, a o vinskoj cesti i putevima meda da i ne govorim.

Nije da mi ne znamo, to je usađeno u nama baš kao što je usađen onaj mali prst u zraku, čak iako ne znamo zašto. Ali je naš mali prst ujedno i onaj na kojem puštamo prokleti nokat da izraste.

Sira iz mia i privrte

Imam nezgodnu naviku da kroz Mostar idem biciklom ili pješice i pogotovo ljeti to je patnja za osjetila. Nije problem činjenica da je teško disati u Mostaru zbog vrućine, nego je neuredno, prljavo, smrdljivo. Goste dočekuje neuredno odvoženje komunalnog otpada, goste dočekuju ljepljivi potočići iscurene truleži pomiješane s pićima. Često se rugamo Bliskom Istoku, ali ni u čemu nismo uredniji od njih. Žalosno je to, jer nije da mi ne znamo.

Dalje, naši su pokušaji objedinjavanja kulturnih mamaca sporadični i neuvezani, prepuni inata, nemaju čak ni redovitu autobusnu liniju među njima. Tako imamo Tarču i Iskre budućnosti, stidljive i crtom presječene, kao da im nije cilj dovesti goste u Stolac svih nas koji baštinimo ovu čarobnu zemlju. Imamo tako Mostarsko proljeće i Mostarsko ljeto, i kao da im nije cilj dovesti nam svima goste u naš Mostar, nekako imaju ustajali zadah nacionalnog predznaka, jer budimo iskreni, samo se nazivno trude pomiriti i premostiti, a znamo svi, dok jednako ne budu mamili u Mostar i Stari most i Saborna i Biskupov dvor i Partiza... Imamo potom jednu presmiješnu Čapljinu, u kojoj doslovce nemaš gdje pljunuti od turističkih mamaca, a nitko nije čuo ni za jedan, makar Zemaljski muzej u Sarajevu vrvi nalazima upravo iz ovog mikrokozmosa.

Što je taj nokat na malom prstu? Tvrdoglavost lokalnih zajednica. Česta pojava da je turistička zajednica u našim općinama (devalvirane zakonskim okvirima) uokvirena u život jednog lokalnog eksperta za turizam i kad ta osoba umre, umire i turistički potencijal. Jadno! Znate li zašto svim putnicima na otok Zlarin ovaj neobični dragulj Jadrana ostaje duboko urezan u sjećanje? Dobro, dijelom je to geografija, dijelom kulturno naslijeđe, ali toga ničega ne bi bilo da turizmom na otoku ne upravljaju mladi ljudi, puni novih ideja, nesvakidašnjih rješenja... Ne dao Bog da u Hercegovini netko mlad dā prijedlog o turističkoj ponudi... Hereza!

Za kraj ću parafrazirati jednu našu influencericu, svježu krv domaćeg turizma: zar je toliko teško da lokalna zajednica o svom trošku organizira povremeno po jedno druženje turističkih djelatnika, ne bi li ih potaknula da razmijene brojeve telefona, ideje, ponekad i samo šašave maštarije, i da se sutra te iste šaljive misli pretvore u jednu sveobuhvatnu strategiju? Neće zrakoplovi slijetati radi sebe samih u Mostar, niti će se autocesta izgraditi ni radi čega. Uostalom, zašto svaki spomenik hercega Stipana ne bi imao po jednu Tarču, jednom mjesečno, a na meniju da su zobene kaše, raštika i janjetina i jel, nezaobilazna privrta. I da se jede s malim prstom u zraku?

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close