Klizna situacija

Pravda za nikoga: Sistem nas gazi!

Bosna i Hercegovina krasno je mjesto za umiranje
Kolumna / Kolumne | 11. 05. 2018. u 10:03 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U utorak, petnaestog maja, sarajevskim Vilsonovim šetalištem proći će grupa građana koji godinama traže ono čega ovdje nema. Ispred njih će, pišu novine, koračati Muriz Memić i Davor Dragičević. Serafina Solde iz Širokog Brijega neće biti. No, malo ko kao on razumije muku dvojice očeva, Memića i Dragičevića...

Prije nekoliko godina, u širokobriješkom naselju Zavoznik teško je povrijeđen tada sedamnaestogodišnji Serafinov sin Mile. Nakon dva-tri specijalistička pregleda popisane su ozljede: težak potres mozga, puknuće vilice na dva mjesta, lom nosne kosti, puknuće nosne sluznice, modrice oko očiju, ogrebotine na vrata, puknuće zuba... Četrdeset dana policija je tragala za počiniteljima napada i nije ih našla. Zato je ustanovljeno da je Mile stradao na tri moguća načina: tako što je samog sebe prebio, pa tako što je pao sa visine od sedam-osam metara, odnosno tako što je na njega pao gol na školskom igralištu! “Želim da se sazna istina jer previše je vremena prošlo. I svim ljudima koji se, ne daj Bože, nađu u sličnoj situaciji da ne staju i da uvijek traže istinu”, poručio je kasnije otac umalo ubijenog dječaka. Istina se, službeno, još uvijek ne zna.

Nekoliko mjeseci ranije u Sarajevu je ubijen Dženan Memić. Zvanično, od udarca kombija zadobio je povrede zbog kojih je nekoliko dana bio u komi, te preminuo. Neslužbeno i, uslovno rečeno, činjenično utemeljenije, Ilidžom pokraj Sarajeva je te kobne noći prošao prvi kombi u historiji koji leti. Jedino je tako moguće objasniti Memićevu ozljedu na glavi, a oštećenje na farovima vozila i blatobranu! Na tijelu ubijenog nije pronađena niti jedna jedina ozljeda na onim mjestima na kojim bi ih moralo biti da ga nije zgazilo lebdeće vozilo iz filma „Peti element“. Dženanove ubice i dalje su na slobodi.

Krajem marta ove godine, na ušću rječice Crkvene u Vrbas, pronađeno je beživotno tijelo Davida Dragičevića, dvadesetjednogodišnjeg Banjalučanina, studenta elektrotehnike, hip-hopera i polaznika IT akademije. Šest dana ranije, u gluho doba noći, David je posljednji puta viđen živ. Prema nalazima istrage koju je provela policija Republike Srpske, David je pao u Crkvenu – manje rječicu, a više kanal za otpadne vode – i utopio se. Kasnija rekonstrukcija događaja koje ne bi bilo da je Davidov otac Davor jednog trena povjerovao u priču o slučajnom utapanju, otkrila je kako je David posljednje noći svog života u isto vrijeme bio na pet-šest različitih mjesta, da je uspio opljačkati neku kuću dok su u nju malo ulazili, pa malo izlazili stanari, da je ukrao laptop koji je spram onoga kojeg je imao kao digitron, da je pojeo burek, progutao trip, temeljito se sam istukao, silovao i skotrljao u vodu koja mu tijelo nije oštetila ni nakon šest dana kvašenja. Protesti u Davidovom rodnom gradu, za sada, nisu ubicama i njihovim nalogodavcima nanijeli neku štetu.

Ne postoji savršen zločin, ali postoje mjesta za savršen zločin. Bosna i Hercegovina krasno je mjesto za umiranje, naravno gledano iz pozicije ubica:onih što su dokazali da u filmovima i civilizaciji važi pravilo kako nema zločina ako nema žrtve. U ovoj zemlji postojanje žrtve – bilo da se radi o lešu ili nekome ko je čudom preživio niz teških tjelesnih povreda –ne podrazumijeva i postojanje zločina.

Teško je precizno  reći od kada, od kojeg je događaja bez posljedica po počinitelje, nasilje u raznim oblicima postalo užasavajuće čest, ma skoro prihvatljiv oblik društvenog ponašanja. Nije krivo za nultu godinu u dugom putu u katastrofu uzeti 2002., onu u kojoj je dvadeset pripadnika specijalnih policijskih snaga, nakon pritiska međunarodnih dresera naših naroda i narodnosti, ostalo bez posla zato što su prilikom intervencije u jednom od okupljališta gangstera imali sakrivena lica i nisu pokazali akreditacije sa slikom, imenom, prezimenom i, valjda, kućnom adresom!

Deset godina kasnije, krajem 2012., ponovno im je omogućeno da rade, ali je, očito, bilo kasno. Jako kasno. Kriminal je u svim svojim formama postao privredna grana u strelovitom usponu, dok se granica između podzemlja i nadzemlja teško može vidjeti čak i uz pomoć mikroskopa.

„Bojim se da će građani uzeti stvar u svoje ruke, sami se organizovati i riješiti probleme“, rekao je svojedobno Ivo Komšić, bivši gradonačelnik Sarajeva, komentirajući jedan od bezbrojnih, brutalnih zločina u glavnom gradu. Njegova je izjava, očito, polovično proročanska: Serafin Soldo, Muriz Memić i Davor Dragičević su se organizirali, istrage o dva ubistva i jednom nerealiziranom uzeli su u svoje ruke, ali problem nije riješen. Trojica, vrlo vjerovatno bivših vojnika iz tri vojske, nikada se nisu borili protiv jačeg neprijatelja: protiv sistema koji omogućava savršene zločine. Cijeli niz takvih. Opisani su tek su mali dio slike o zemlji za njihove počinitelje, ali ne i za one što će šetati Vilsonovim iza očeva kojima su ubili sinove. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close