Nije nas sramota, nimalo…

Ponos i predrasude

Ponos je ovdje floskula koja nema uporište u svakodnevnom životu, najobičnija bajka za škopljena muda. A predrasude hrane imitaciju ponosa, kojom se folklorno kitimo po potrebi.
Kolumna / Kolumne | 03. 10. 2019. u 10:26 Boris ČERKUČ
Kopirati

Kakav je slučaj biti rođen na Istoku, ne znam, ali osjećam se upravo tako. Kakav je osjećaj biti rupa na palubi, ne znam. Moj osjećaj je beskrajna samoća. Tako nekako pjevao je Štulić na albumu znakovitog naziva – Krivo srastanje. Ne, iako je naslov tog albuma iz daleke 1984. dušu dao da ga efektno upotrijebim u opisivanju ove zemlje i svega što ona danas jeste, pogotovo na unutarnjem političkom planu, to ovaj put neću uraditi. Ti stihovi me uvijek podsjete na nešto drugo – da zemlja u kojoj živim, skupa sa kompletnom regijom, živi jedan inferiorni život, nikome u srcu svijeta previše interesantan, a oduvijek nekako zagledan u „centre moći“ puno više, skoro pa nimalo sposoban da se pozabavi samim sobom, bez tutorstva drugih. I nije to tek tako, bez neke veze.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mi smo tako blizu srca Europe, a opet daleko od onoga što zovemo modernom zapadnom civilizacijom. Zadnja rupa na svirali, što bi se reklo, uz poneki izuzetak opasno smo zaglavili u sredini prošlog stoljeća, nesposobni skužiti dokle je svijet dogurao - previše tupavi i zatrovani da bi smo se međusobno sporazumjeli, previše maleni da samostalno išta ikome značimo, a opet tu smo - zauzimamo predsoblje Beča, Minhena, Pariza, Berna, Budimpešte, Rima, ne možeš nas tek tako ignorirati, što možebit' tamo u tim centrima moći nekoga i opasno živcira. Mene bi živciralo, za njih mogu samo nagađati.

I tako, živimo mi taj svoj ruralni život, poput nekih europejskih hillbilliesa smrdimo po potrebi, najviše sami sebi, baš kao u onoj još poznatijoj Štulićevoj, proklinjemo sudbu kletu i tako sporo trošimo vrijeme. Osim brzopoteznog lopovluka i užasno neutažive želje za brzom zaradom, sve nam se uglavnom u životima svodi na sporo propadanje po principu gradi – ruši, gradi – ruši. Tuđe rušiš, svoje gradiš tu gdje je srušeno, pa opet isto, samo natrag. Što temeljitije rušimo to sve ružnije gradimo, kao da nam je filozofija života u skladu s anketama, onima koje govore da nas je 98 posto ovdje vjernika – znači, zajebi, stari, ovaj svijet, nije važan uopće, tamo iza, nakon što umremo, tamo slijede prave stvari! Oni na Zapadu veze nemaju, nešto se kao trude, udaljili su se od vjere, ne kuže ništa… Da svaki dan ne vidim našu grozomornu gramzivost za materijalnim dobrima, možda bih još i povjerovao.

A fakat, naš odnos prema prirodi, kulturnoj i arhitektonskoj baštini, naša briga za sve oko sebe svodi se na totalnu ignoranciju. Zatruj, sruši,počupaj, zapali, neka je meni dobro, za druge me nije briga! Zajedničko? Ma, hajte, molim vas! Na svakom koraku, u svakom gradu, prigradskom naselju i skoro svakom selu – nebriga, neukus i neznanje! Što ne čudi kad se krovna organizacija, dakle država, bavi samo onim čime mora. Plaćama državnog aparata i što efikasnijim uništavanjem budžeta.

Naša uloga periferije pritom odlično dođe – mi ovdje odavno ništa ne izmišljamo, nego samo prepisujemo, obično bez ikakve društvene rasprave i još običnije – tek kad nam sa strane kažu da to tako treba. Sve što nam dođe sa Zapada to je zato što mora doći, nezaustavljivo je i civilizacijska je potreba ili posljedica iste, ali mi se malo toga oko ičega pitamo. I ta uloga nikogovića nam savršeno odgovara. Nas će tako sutra i propast svijeta zaobići.

Gnjilimo uz ciničan pogled na svijet u kojemu nam naoko nitko nije ravan, niti dovoljno dobar, ali zapravo smo savršeno nesigurni u vlastite mogućnosti i sve što nam ostaje je bezobrazluk i licemjerje kojima se precjenjujemo. Onim rijetkima među nama rado će se ovdje nasmijati u facu - potrebno je samo nešto raditi, pokušati pokrenuti ili educirati nekoga i obrisat će rubove žvalja tvojim imenom! Pogotovo će ti se izrugati budeš li to radio bez para ili kratkotrajnog, ali opipljivog interesa. Junačke pjesme pune su nam ponosa, ali ponosa nemamo.

Još i danas rado ćemo prihvatiti donaciju, ne pada nam na pamet napraviti nešto od svojih para, čekamo da nam daju Norvežani, Nizozemci, Japanci. Čak i mrski susjedi se ne odbijaju ako daju. Ponos je ovdje floskula koja nema uporište u svakodnevnom životu, najobičnija bajka za škopljena muda. Da ima ponosa ne bi svi tolike godine uprli dokazivati da su branili, samo da se legne na državnu sisu do kraja života. Tamo negdje u ozbiljnim državama, tamo gdje žive ozbiljni i ponosni narodi, sramota je lažno svjedočiti, pa makar i sam sebi. I kažnjivo je. A u nas pune televizije i novine lažnih svjedočenja. Kao što je tamo negdje kažnjivo pronevjeriti novce koji nisu tvoji, izbjegavati plaćanje poreza i ostale kod nas domoljubne i patriotske radnje, tako je kod nas sve to društveno prihvatljivo i čak izaziva poštovanje i gomilu opčinjene sljedbe.  Svih onih kukavnih plastičnih likova, koji ne vade glave iz tuđe guzice.

Ponosni narodi se ne odnose prema sebi, dakle, svojim gradovima, ljudima i svojoj prirodi kao da je tuđa. Mi se odnosimo prema svemu tome kao da su nam neprijatelji. Toliko nam ide mržnja od ruke da nam nije bitno živimo li bijedno, samo ako ima netko pored nas koji živi još gore. Čak i ako ne živi, mi ćemo utvarati da je lošiji od nas, pa ćemo ga nagrditi svim mogućim ružnim nadimcima, dati mu životinjske osobine, samo da bi sebe izdigli – po principu da nije važno što smo u govnima, važno je da su oni u većim! Zavidjet ćemo svima, ali ako je cijena toga da budemo kao i oni da se mijenjamo, popljuvat ćemo ih i reći da smo mi pametniji od njih. I da ne znaju uživati u životu kao mi.

Samo se kod nas lijenost zove uživanjem. Samo se kod nas učenje smatra gubljenjem vremena. Samo se kod nas teorija i praksa u putu ne susreću. Samo se kod nas malo tko zbog toga uzbuđuje. Samo kod nas patriotizam je vikanje na sav glas kako voliš zemlju, a u praksi gledaš kako da je više izmuzeš, isprljaš i obezvrijediš. Samo u nas je domoljuban, patriotski, rodoljubni zanos, birajte kojoj riječi nacionalno pripadate, staviti zastavu ili grb na profilnu, a iza kulisa bacati plastične boce u rijeku ili krčiti šumu.

Zato i jesmo nakaradni. Zato i ne znamo sami sjesti i sami se dogovoriti. Ljudski. Ne onako kako volimo bajkovito predstavljati duge prijateljske priče uz dobru kapljicu, samo da bi se, nakon što alkohol preuzme u potpunosti, pohvatali za vratove, ili sutra mamurni poništili sve dogovoreno sinoć, nego onako kako se jedino može prekinuti ova agonija. Opet ljudski, realno, što bi Dalić rekao – ponizno. Ali ne, mi nećemo, jer nije ponos ono što nam ne dozvoljava da to učinimo, nego upravo nedostatak ponosa.

 Isti onaj nedostatak ponosa koji nam priječi da priznamo vlastite greške i priznamo sve ružne stvari koje su rađene i koje se i dalje rade u naše ime. Radije ćemo priznati da su sve to drugi radili nama i da su greške samo njihove. I biti jako ponosni što smo ih u svemu tome prokužili. Pa da…

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati