Klizna situacija

Po(lu)buna: Sjedinjene Američke Drhtave

„U skupštinu se isplati ući samo ako u njoj primaš platu“. Sve drugo je proizvodnja štete
Kolumna / Kolumne | 08. 01. 2021. u 10:00 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da li je Amerika na pragu građanskog rata?, pitaju se zabrinuti analitičari, dopisnici, objektivni i subjektivni posmatrači i televizijski gledatelji, nakon što su sljedbenici odlazećeg američkog predsjednika Donalda Trumpa provalili u zgradu Kongresa i tamo evoluirali iz običnih u nasilne budale. Odgovor na pitanje je u parafrazi jedne čuvene izjave Alije Izetbegovića: mirno pišite, gledajte vijesti, zbrajajte elektorske glasove i idite na pijacu, jer rata biti neće.

„Prva dužnost revolucionara je da bude obrazovan“, rekao je Ernesto Che Guevara, a taj je bio doktor, ne samo medicine, već i raznih buna.

„U revoluciji postoje dvije vrste ljudi: oni koji ih dižu i oni koji se njima okoriste“, kazao je Napolen, a taj je o nasilnom preuzimanju vlasti i istom takvom odlasku s trona znao svašta.

Da kontaju sve o čemu pojma nemaju, Trumpovi bi jurišnici umjesto po Capitol Hillu hodali oko kuća. Naravno, svako svoje i ni blizu one najpoznatije, Bijele. Ovako su uspjeli u onome što nikako nisu željeli: svojim su protivnicima omogućili da se politički okoriste, a dragog vođu osudili na, u najboljem slučaju, povratak nekretninskom biznisu i pratećim prevarama.

I ne, nisu prije nego su se umotali u zastave i nakitili bedževima morali čitati memoare znamenitih revolucionara i vojskovođa ili kakve druge historijske knjige - dovoljno je bilo da malo surfaju koristeći ključne riječi: Bosnia, Serbia, Macedonia, parlament i godine 1992., 2000., 2014. i 2017.

Početkom marta 1992. godine u Sarajevu je održana generalna proba onoga što će uslijediti mjesec dana kasnije kada su po drugi puta i na puno duže postavljene barikade po glavnom gradu. Iako je rat u BiH uveliko počeo – hercegovačko selo Ravno sravnjeno je sa zemljom prvog oktobra 1991. – hiljade građana početkom aprila izlazi na ulice, tražeći ono čega dugo neće biti, dakle mir. U tadašnju Skupštinu Republike Bosne i Hercegovine ulaze petog dana četvrtog mjeseca i to – zauzimanje sale – je sve što su uspjeli napraviti. Opsada prijestolnice trajala je 44 mjeseca ili 1423 dana, na grad je prosječno padalo više od 300 granata dnevno, poginulo je preko 10.000 ljudi... Očajnici koji su vjerovali da je za rat potrebno dvoje uspjeli su, a i to slučajno, samo razvaliti vrata. Ostalo je uništila vojska pod komandom Ratka Mladića.

Mitskog petog oktobra 2000. godine u Narodnu skupštinu tadašnje Savezne Republike Jugoslavije provalili su simpatizeri šarolike koalicije poznate po skraćenici DOS i dvojici lidera od kojih je jedan ubijen u atentatu, a drugi kasnije politički eutanaziran - Zoranu Đinđiću i Vojislavu Koštunici. Tog dana, želeći spriječiti izbornu krađu, demonstranti su, vjerovalo se i vjerovali smo, dohakali dugogodišnjem režimu Slobodana Miloševića i njegove jednako manijakalne supruge Mirjane Marković.

Punih dvadeset godina i još malo mjeseci kasnije, predsjednik Srbije je bivši ministar informisanja u jednoj od Miloševićevih vlada, Aleksandar Vučić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srbije je lider nekadašnje Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, a ministar odbrane bivši klaun Mire Marković, Aleksandar Vulin. Druga dvojica su, inače, potrošna roba sa dugim rokom trajanja, dok je prvi akumulirao više moći nego što je imao i sam Milošević.

„Od starih tvornica sagrađenih još u vrijeme socijalizma, kakve dominiraju gradovima poput Tuzle, u poratnom su razdoblju ostali tek zidovi. Privatizacija je često bila praćena korupcijom tako da su kompanije preuzimali dobro uvezani ljudi, koji bi se imovine tvrtaka rješavali preko noći samo kako bi brzo zaradili, a tvornice bi u konačnici bankrotirale. Godinama su građani BiH bijesni na svoje političare, u čiju su korumpiranost gotovo jednoglasno uvjereni. No, rat je u narodu stvorio apatiju, strah i cinizam. Dapače, ratne su traume tolike da je strah od novih sukoba potisnuo ljutnju zbog načina na koji su se političari dočepali bogatstva nauštrb životnog standarda svojih građana. Nekoliko se velikih stvari događa ove godine u BiH. Održavaju se izbori, nogometna reprezentacija koju najvećim dijelom podupiru samo Bošnjaci nastupit će na Svjetskom prvenstvu, a Sarajevo će obilježiti stotu obljetnicu događaja koji je promijenio svijet - atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda u lipnju 1914. godine, koji je poslužio kao povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Još je prerano reći hoće li se 2014. jednog dana pamtiti kao godinu tokom koje se Bosna promijenila. No, mnogi ne gube nadu“, napisao je Tim Judah za BBC u februaru 2014. godine.

Famozno „Bosansko proljeće“ započeli su radnici propalih preduzeća u tuzlanskom kraju, zauzevši nakon bezbroj neuspješnih protesta zgradu tamošnje kantonalne uprave. Revolucija bez politbiroa se, istina, ubrzo prelila u nekoliko drugih nekadašnjih industrijskih centara i usput izgubila nevinost. Masom bez liderstva, programa i plana zagospodarili su politički manipulanti i ubili svaku nadu da će promjene u BiH biti vođene klasnim razlozima.

 „Cilj upada nasilnika u makedonski parlament ovog četvrtka (27.04.) je samo jedan: bivši premijer Nikola Gruevski i njegova klika iz nacionalističke VMRO po svaku cijenu žele zadržati vlast. Otkako je izgubio parlamentarnu većinu, Gruevski i njegova stranka idu na blokadu Sobranja kako bi spriječili izbor njegovog predsjednika, a zatim i nove vlade. U tome im svesrdno pomaže predsjednik države Đorđe Ivanov, vjerni sljedbenik Gruevskog. Kada su zastupnici nove parlamentarne većine odlučili probiti tu barikadu i izabrati novog predsjednika parlamenta, dat je signal da nasilje može početi. Stotinu ljudi pod direktnom komandom VMRO je upalo u Sobranje. Neki od njih s vatrenim oružjem, noževima i palicama, s fantomkama na glavama. Policija, koju Gruevski potpuno kontrolira, ne da nije spriječila nasilnički upad već se i pozdravila s naručenim vandalima. Specijalne jedinice policije su doduše došle u skupštinu – dva sata nakon početka napada“, pisao je Deutsche Welle 2017. godine.

Nikola Gruevski, onaj kojeg su provalnici u Sobranje željeli sačuvati na vlasti, pobjegao je u Mađarsku, prešavši granicu maskiran i u automobilu sa diplomatskim registarskim oznakama. Zoran Zaev, onaj kojem su branitelju Gruevskog tog aprila razbili glavu, predsjedava vladom države čije je službeno ime u međuvremenu promijenjeno – u Republika Sjeverna Makedonija – i kao takvo upisano na listu članica NATO-a. VMRO je preživjela bijeg svog vođe, ali kao da nije: ta partija od 2017. izlazi na izbore da ih izgubi.

„U skupštinu se“, kaže pisac Andrej Nikolaidis, „isplati ući samo ako u njoj primaš platu“. Sve drugo je, očito, proizvodnja štete od koje profitiraju protivnici i dobavljači kancelarijskog namještaja i pratećeg materijala. Uostalom, čim čim je policija raspuhala Trumpovu vojsku ridikula, Kongres je potvrdio pobjedu Joe Bidena.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close