Pleme vam vaše!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

 „Kako si glup, kako si ohol, dragi moj...“, tako počinje neobično genijalna stvar starog Branimira. Gledam preko kaktusa, pa onda preko ograde balkona, pogled završava na skupo naplaćenim favelama od novogradnje, kontam kako se ovaj grad sav nekakav izobličio, nabubrio gdje ne treba, osušio se gdje je vazda trebao biti zelen i pun života. Jebiga narode, grad je ogledalo svojih stanovnika, a ovaj grad gnjili i guši se u vlastitim govnima, ni dva sunca, ni dva proljeća ne mogu mu previše pomoći. Onaj kaktus što ga spomenuh, manje bode i boli od grada u kojem živim. Uostalom, taj kaktus ima u sebu neki red, promatram teksturu lista, žilice kojima ide voda u savršenom redu i funkciji, fascinirajuće mu uređene i raspoređene sitne bodlje. Kaktus ima sve što ovaj grad nema. Uređenost, sklad, na kraju krajeva, dostojanstvo.

Odakle, no od početka?

Civilizacija je, ako smo u međuvremenu zaboravili, zapravo društveni ugovor u kojem je do tančina razrađen sustav međusobne solidarnosti, koji vjerojatno postoji od prvih naprednijih plemenskih zajednica. Od tih vremena dok se šupak još uvijek brisao kamenom, a vatra palila kresivom, prestala je potreba da se svak' brine za sebe, jer je to oduzimalo strašno puno vremena i uglavnom se nije moglo stići, a i kad bi se stiglo bilo bi nesupješno. Tako je, eto jednog dana, netko mudar odlučio da je dosta kaosa i da samostalan lov, uzgoj žitarica i obrana od vukova nije baš najsretnije rješenje – i da bi se život ljudi mogao lako napraviti boljim, ako se napravi podjela rada. Time bi se, ne samo olakšao život svih, nego bi se i pleme ojačalo i postalo važan faktor u kojeg se ne dira.

I tako je nekad birvaktile u plemenu napravljena podjela dužnosti – pa su jedni kopali i obrađivali zemlju, drugi su bili zaduženi za lov i ribolov, treći su bili zaduženi za čuvanje ljudi i dobara, najjači među njima je bio poglavar, a najmudriji neka vrsta ideologa, pa nazovite ga vi vračem, svećenikom, druidom, šarlatanom, on je uglavnom morao postojati, jer netko je morao držati sve na okupu iz više razloga. Jedan od razloga je bio taj što bi u naoko idealnom krugu međusobnog povjerenja svako malo netko bio stavljen na kušnju – naime, ako bi bila slaba godina, velika suša ili neki drugi faktor, ratari, čiji urod bi hranio i one ratnike, bili bi stavljeni pod lupu kao najslabija karika u lancu.

Ratnik želi da ga poljoprivrednik hrani i ako hrane nema – zašto bi ga branio? Isto tako, ratar bi bio ljut ako bi godinama davao hranu za ratnike, a ovi pet godina samo hladili muda pod drvećem. Mislim, kome ja ovdje kopam i crnčim pet godina, a oni se samo izležavaju? E, tu bi na scenu stupili onaj poglavar i onaj ideolog, koji bi nastupom i pričom o potrebi za jedinstvom i uzajamnim pomaganjem zapravo spašavali pleme od nesloge, koja, znamo iz iskustva, nekako dođe baš u najnezgodniji čas, taman kad se netko opak sa strane sprema da ga zabiberi. A priča je, opet, mogla držati vodu par godina, bez ozbiljnih rekonstrukcija i preraspodjele u društvu, priča bi postajala šuplja, društvo u krizi, a poglavar i vrač, šarlatan, uglavnom obješeni.

Prava hoću, obaveze ne želim!

Od te primitivne raspodjele prava i odgovornosti i principa „Pazi me, čuvat ću te!“ prošlo je previše godina, nakon čitavog niza uspjelih i manje uspjelih eksperimenata i preraspodjela u kriznim situacijama kroz povijest, nakon niza obješenih i obezglavljenih poglavara i ideologa, društvo je napredovalo na svim poljima, ali općenito se može reći da temelji postavljeni u ta davna plemenska doba vrijede i danas, samo su dotjerani, razgranati, još bolje uvezani – i tamo gdje je to tako govorimo o naprednim društvima u kojima je čovjek toliko postao slobodan (jer plaća da ga drugi čuvaju i da brinu većinu njegovih briga) i toliko razvio čitav dijapazon službi i zadataka, uz njih sve prožeo i empatijom na gotovo ideološkoj razini, da stigne pomoći i pacovu zaglavljenom u kanalizacijskom poklopcu (pronađite klip na internetu, neki dan u Njemačkoj osmorica vatrogasaca spašavala pacova i onda ga pustili opet u kanalizaciju).

Ta scena spašavanja pacova toliko me je fascinirala (u meni su se, priznajem, miješali osjećaji, čas pozitivni, čas oni koji izražavaju krajnje čuđenje, ovisno o tome je li u meni nadjačao europejski finjak ili  balkanski krele) da sam čitav dan o njoj pričao s poznanicima, a oni su se uglavnom čudili da negdje netko spašava pacova (mi to potrujemo – i ćao!), kako negdje netko čak osmoricu vatrogasaca uposli da to učine (a stalno kukaju kako nemaju radnih mjesta, pa kradu naše ljude!), kako mora da su vatrogasci u Njemačkoj toliko dokoni i besposleni da su nakon skidanja mačaka sa stabala sada prešli i na pacove (a čudnih budala, uskoro će okolo spašavati muhe i ose!).

No, nakon malo vremena svi bi zaključili, uz uzdah, da je to tako u razvijenim društvima, gdje je nakon zaštite i egalizacije prava radnika, žena, djece, ljudi drukčije seksualne orijentacije i sličnoga, sad došao red i na pomirenje sa životinjama za koje smo uvijek mislili da su nam neprijatelji. Pacovi, recimo. Sjećate se legendarnog dijaloga s početka Tarantinovog filma „Inglorious Bastards“ u kojem se, između ostalog, Hans Landa pita zbog čega ne volimo pacove, a vjeverice obožavamo, mada su ista vrsta?

Fasade otpadaju, temelja odavno nema

Eh da, nama je, sve to s pacovima (i vjevericama) malo čudno, dokona pizdarija, a čudno nam je mnogo toga i s onim pravima radnika, žena, seksualne orijentacije da i ne spominjem. I nije čudno što nam je čudno, jer smo zapeli, baš poput one debele ženke pacova u videu iz Njemačke, negdje na pola puta iz kanalizacije u otvoren, slobodan svijet.

Mi, da se ne lažemo, niti smo civilizacija, niti smo predplemensko društvo. U nas se isprepliću teško spojive misli, teze i norme, od kojih su neke toliko krkanske i primitivne da spadaju u pretpotopna društva, a neke bi htjele stajati rame uz rame sa najsjajnijim dosezima zapadne civilizacije. Postavim li ih na virtualni logički detektor laži, uvijek mi nekako ovo drugo zabije kazaljku u crveno i naš primitivizam mi se učini stvarnijim i istinitijim od naše težnje da živimo u društvu više razine svijesti. U nas se pacovi još uvijek tamane i mrze, što ne čudi jer se mi ni s ljudima još nismo izmirili. Iste te pacove uzgajamo i umnožavamo na vlastitom đubrištu koje je svuda oko nas i pod nama, i u smradu kojeg živimo, ali će nam vazda i uvijek biti kriv pacov, a ne mi sami -  i naše smeće i otpad našeg žalosnog življenja nikada neće biti jasno presdtavljeno u našim glavama kao naše vlastito ogledalo i naša odgovornost. Ne, lakše je pacova okriviti nego same sebe.

Mi živimo u društvu koje, za razliku od onog ranog plemena, jest plemensko, ali nije plod nikakvog društvenog ugovora. Društvene ugovore smo naslijedili iz vremena kada smo još uvijek imali plan postati civilizacija, dok su neki mudriji, pošteniji i plemenitiji brinuli za nas, ali baš i ne marimo puno za njih, ponašamo se po principu 'ko zezne društvene ugovore i norme  taj je glavni dasa! Dalje, neke društvene ugovore koje smo izgubili usput stranci nam stalno vraćaju, ali smo negdje, opet usput, odlučili da ih ne poštujemo, čim nam neki od njih ne odgovara. Pa smo se najednom iz društva uzajamne ovisnosti i uzajamne pomoći, na putu za bolje sutra, pretvorili u društvo u kojem jebeš zajedničko i u kojem daj samo meni, drugim riječima - jebeš ostale i briga me što će biti sutra! I tu smo gdje jesmo.

Plemensko nam je da imamo poglavare i ideologe, koji nas drže na okupu prodajući nam uvijek istu priču, ali to ne znači da smo iole uređeno društvo, jer priču pušmo ne dvije godine, pet koliko je maksimum, nego već previše godina. Mi smo samo homogena skupina nehomogenih oholih sebičnjaka, nastanjenih na strvini nekadašnjeg društva i na okupu nas drži samo to što svatko ovdje glođe strvinu koliko može i umije.  Pritom je sve manje onih koji vide apsurd u svemu tome. Čak i oni koji viču, viču zbog veličine oglođanog, a ne zbog glođanja kao takvog.

Kasno Marko na Kosovo stiže...

Sve je manje onih koji će svjesno, pod utjecajem društvene odgovornosti, koju imamo uglavnom samo kao pamflet i mrtvo slovo na papiru, reagirati na anomalije kojima smo sve više okruženi. Anomalije koje su ništa drugo nego sasušivanje, odumiranje, obesmišljavanje, rasprodanost u bescijenje i nepovratno pucanje svih institucija sustava koje su nekada činile smisleno društvo.

Ono, danas zamišljeno društvo u kojem si ti radio ono što najbolje znaš, zarađivao, ali i davao od plaće, da bi drugi imali plaću da te brane umjesto tebe, da čiste umjesto tebe, da šiju odjeću umjesto tebe, da razmišljaju o asfaltu umjesto tebe, da sade drveća umjesto tebe, da razmišljaju o vremenu i intenzitetu cijepljenja umjesto tebe, da brinu o tvojoj zdravstenoj i socijalnoj zaštiti, da gase požare umjesto tebe, da te spase od bure i oluje, da ti osiguraju lopate i opremu u slučaju snijega, da ti osiguraju lijekove i tariguz kad odeš u bolnicu, da planiraju infrastrukturu umjesto tebe, da skupa s tvojom brigom za potomtsvo, tvojoj djeci omoguće bolji i ljepši život nego što si ti imao. Nije li to krajnji cilj ljudskog napretka i civilizacije uopće?

A što to mi imamo? Imamo goli kurac! Od sve te zauzetosti traženjem najboljeg mjesta za glođanje ostataka crkotine nekadašnjeg društva nismo skužili ništa što je dovelo do skapavanja istog.

Gdje ste bili kad su se mansarde nadoštiklavale?

Kraj nas su prolazile sve moguće i nemoguće akcije urušavanja, poravnavanja, preinaka, dograđivanja, klasičnih rekonstrukcija i totalnih dekonstrukcija. I nisu u pitanju samo zgrade, zelenilo i ceste, urušile su se i institucije, urušile su se prava i obveze i, što je najvažnije, urušilo se osnovno pravilo koje je bilo u početku društvenog dogovora, u ona vremena kad se šupak još uvijek brisao kamenom, a vatra palila kresivom - „Pazi me, čuvat ću te!“. Što je najgore, mi ga nismo potpuno zatrli, nego smo ga samo prenijeli u rođačko – kumovsko – susjedski kontekst, koji ima osigurati veće zalogaje pri lešinarenju. I većina to radi, samo na različitom nivou, na različitoj kvadraturi, odnosno svak' radi u okvirima mogućnosti. I svih zaboli neka stvar za one druge. Otkuda grabež, čudite se? Nije li i vama samima gladan džep, neutaživ, a oči k'o u sove?

Nismo mi društvo okovano u strahu, nego okovano u vlastitim govnima, gdje se ne upire u drugog baš zato jer njegovo govno možda jest veće, ali imamo i mi svoje i isto je prikriveno fasadom da ne dismr. Jedan mudar lik je rekao da sva izvitoperena i neuspjela, poglavito totalitarna društva počivaše na manjku poštovanja svakog pojedinca prema sebi ponaosob. I na osobnoj laži samome sebi, a onda i drugome. Nismo li i mi takvi? Kako nismo? Ovakvi, zakašnjeli u logici, zakašnjeli u traženju prava, zakašnjeli u traženju pravde, zakašnjeli u žrtvi za društvene norme i institucije, sad kad to pokušavamo uraditi uglavnom ispadamo smiješni, pomodni i inat ratnici, u ratu s logikom i samima sobom.

Jeb'o društvo u kojem je jedino kosmička pravda neka nada

Jeste li se ikada zapitali zašto nijedno traženje pravde na kraju ovdje ne uspije i ispadne obično groteska sama sebe? Jer oni koji si lajkaju da su moralni pobjednici čim izađu s par transparenata zapravo su unaprijed gubitnici, jer nisu pravdu tražili svaki puta ranije, za svakoga jednako i uvijek s mjerom koja je u skladu s društvenom normom baš onog društva u kojem bi trebali, ali ni sami zapravo ne žele živjeti (samo neće priznati). Jer, je l', svi bi mi, mimo svih društvenih normi, uzeli za sebe samo ono što nama odgovara, uključujući i kilogram pravde po našoj volji. Fiskalni je dobar sve dok ti netko ne ponudi keš, znak na putu je OK, sve dok i tebe ne uhvati huja, nepostojanje WC papira u bolnici je baš me briga, sve dok i tebi ne dođe gusto, političari su ti fuj i ogavni lopovi, sve dok i ti ne postaneš političar, tuđe smrti su tuđe i bezrazložne, sve dok netko tvoj na isti način ne strada.

I zato su ovdje čak i naoko moralni pobjednici zapravo  gubitnici u ratu sa vlastitim lažima. Za koje nam je uvijek netko drugi kriv, je li tako? Neki pacov, na primjer, kojeg treba zgaziti, onako debelog i zaglavljenog na pola puta između kanalizacije i slobode. I koje tamo u Njemačkoj spašava nekakvih osam dobro plaćenih likova, a ovdje zapraše jednom godišnje, pa nek' crkne. A lijepo se može više puta godišnje, pa da se ne množe previše i da u miru koegzistiramo. Što bi bilo totalno ostvarivo da, uz sve navedeno, još i ne seremo k'o foke i trpamo podase.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.