Plan B1: Kako se mogu dogovoriti Komšić i Čović?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na fotografiji su Dragan Čović u prvom planu, te Željko Komšić i Bakir Izetbegović u drugom. Čović se drži za govornicu, a ostala dvojica što za vlastite ruke, što za nekakve papire. Izetbegović ravnodušno gleda u stranu, dok Komšić ima izraz lica zadovoljnoga, nekoga ko je upravo dogovorio da ga, recimo, HDZ podrži na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva. Čović objašnjava nešto izuzetno važno, pa mu je i gard takav. Opisana fotografija je, inače, arhivska, ali može savršeno može poslužiti kao ilustracija onoga što je kod nas politika.

Nisu se, da ne bude zabune, Čović, Izetbegović i Komšić ništa dogovorili. Učinili su to, u njihovo ime, predsjednik i dvoje potpredsjednika Federacije: Marinko Čavara iz HDZ-a, Melika Mahmutbegović iz SDA i Milan Dunović iz Demokratske fronte.

Sjela su, u sred cijelog cirkusa oko izbora i zakona, dva gospodina i jedna dama, pa se usaglasili o tome ko će „regulirati uvjete, način izdavanja i prometa vrijednosnih papira;odobravati izdavanja dionica i drugih vrijednosnih papira poduzeća i banaka; propisivati pravila i nadzor prometa vrijednosnih papira...“ i tako dalje i tako redom.

Navedeno su, uz još ponešto, ovlasti Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH u koju su Čavara i prateći duet imenovali Esada Dželilovića – bivšeg, SDA-ovog ministra kulture, obrazovanja, nauke i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona, Romea Zeleniku – nekadašnjeg, HDZ-ovog direktora Kazneno-popravnog zatvora poluotvorenog tipa u Mostaru i, uz ostale, trenutno manje važne, Amira Ibrovića – ex šefa kabineta Željka Komšića u Predsjedništvu.
U pristojnim društvima i državama bi se neko mogao upitati kako, zaboga, isti čovjek može biti ministar kulture ili direktor zatvora i onda postati članom Komisije za vrijednosne papire? Kakve, ali tačno, veze imaju pozorišne predstave i odležavanje kazne zbog sitne pljačke sa „uspostavljanjem i razvojem tržišta kapitala“?

Mi nismo pristojni, pa je sve to manje važno. Puno je i bitnije i zanimljivije to što su se ljuti protivnici i mrski neprijatelji tiho, brzo i lako dogovorili da stranačke kolege montiraju u Komisiju i na sigurnu, dobru, redovnu platu sa pratećim doprinosima.

Parlamentarna demokratija je i drugdje opijum za mase. Odluke se donose iza scene, tamo gdje imaju pristup samo odabrani, najčešće stranački lideri, a tek povremeno potrošni materijal poput predsjednika Federacije i dvoje zamjenika.
Nije, međutim, isto – tako mi, budale, mislimo - natezati se pred kamerama o porezu na banane i temperaturi u shopping centrima i, kao ovdje, pokušavati bez pušaka završiti rat. Upravo to, svaki sa svojih zacementiranih pozicija, rade i Čović i Komšić i Izetbegović. Naravno, dok se kamere ne ugase i novinari ne napuste mjesto sukoba. Poslije slože listu članova te neke Komisije za vrijednosne papire ili nazovu stranačke saradnike i izdiktiraju im za koga treba biti bez suvišnih zašto.
Možda, ma eto neka bude da je sigurno, Čović, Komšić i Izetbegović vjeruju u političke ideje koje zastupaju i za koje traže podršku birača. A one su, te ideje, takve da se, kao, ne mogu dogovoriti niti na kojoj strani svijeta izlazi Sunce. Mogu, očito, o tome koga će, dva – tri mjeseca prije izbora, uhljebiti u Komisiju za vrijednosne papire Federacije.

Politikom se ne može baviti povremeno, hobistički: ona je posao koji traži predanost i profesionalizam. Tako je svugdje, ali smo mi to baš bukvalno shvatili. Kod nas se, drugačije rečeno, ne živi za ideale, već od njih. Četiri godine u Predsjedništvu, četiri u nekoj skupštini, pa malo u kakvoj agenciji, može i u Ministarstvu rada i socijalne politike gdje je Komšić prekomandovao Ibrovića u ono vrijeme kada je DF-u partner bio i Čovićev HDZ.

Nije problem u tome što se ovdašnji lideri do podne tuku, dok se od podneva do večere dogovaraju, već je problem to što znaju da dvostruka mjerila ne podrazumijevaju glasačke sankcije. Neće, u prevodu, niko pitati Čovića kako to Čavara zaposli Komšićevog šefa kabineta, niti će Komšić nekome morati objašnjavati kako to da mu bivšeg šefa kabineta zaposlio Čovićev predsjednik Federacije. Bakira Izetbegovića se, svakako, ne pita ništa. Odgovori su kod Sebije, a nju trenutno ne zanima Komisija za vrijednosne papire. Kao što ne zanima ni Dželilovića ili Zeleniku: ne treba njima posao, njima treba samo plata. Da ne misle od čega će platiti struju dok se predano zalažu za već nešto - jednodjelnu, dvodjelnu, trodjelnu i, naravno, multivitaminsku Bosnu i Hercegovinu.

Zemlju u kojoj se najbolje prima sve najgore od Istoka i Zapada. Računajući i primitivne oblike političke trgovine. Državu u kojoj je odgovor na pitanje iz naslova: gdje ima interesa, tu nema problema. Dok se kamere ne upale.