Paučina i promaja

Pitoni i kunići

Probudila se nakratko uspavana sarajevska medijska močvara, pa poput zbora žaba u predvečerje bruji kako su spomenuta četvorica pisaca napustili PEN "zbog blajburške mise", što je samo jedna vrsta zlonamjernog i mutavog podmetanja…
Kolumna / Kolumne | 26. 05. 2020. u 10:31 Josip MLAKIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moja prošla kolumna imala je naslov "Životinjska farma", po alegoriji (ili političkoj basni) Georga Orwella. Ova, kao što vidite, nosi naslov "Pitoni i kunići", koji sam posudio iz naslova jedne slične knjige, koju bismo također mogli okarakterizirati kao političku basnu, ali i kao distopiju. Radi se o romanu u svijetu najpoznatijeg abhaškog književnika Fazila Iskandara koji je objavljen u sarajevskoj Svjetlosti davne 1989. godine.

Oba ova romana, i Orwellova "Životinjska farma" i Iskandarovi "Pitoni i kunići", osim što su po svojoj koncepciji jako slični, govore na jedan posredan način o staljinizmu, odnosno o represivnom društvu u kojemu jači gutaju slabije. Pritom, govori i o nama. Ali, o tome nešto kasnije.

Uspavana sarajevska močvara

Prošla kolumna, "Životinjska farma", dobrim je dijelom bila posvećena peticiji koju je potpisala skupina pisaca iz bosanskohercegovačkog PEN Centra, u kojoj je bilo riječi o karikaturalnom antifašizmu sarajevskog pendžiluka, jeftinom i ideološko-plakatnom antifašizmu, koji kao da je preslikan iz Orwellovog romana, dok će u ovoj biti riječ o uzročno-posljedičnom nizu koji je, po mojemu mišljenju, doveo do potpisivanja ove peticije, a u svjetlu ostavki četiri ugledna člana PEN-a koje su uslijedile: Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića, Ivice Đikića i Željka Ivankovića, što je nešto na što pendžiluk zasigurno nije računao, osim par ovdašnjih književnih i političkih redikula, takozvanih reuflija, koji su povodom njih likovali.

Probudila se nakratko uspavana sarajevska medijska močvara, pa poput zbora žaba u predvečerje bruji kako su spomenuta četvorica pisaca napustili PEN "zbog blajburške mise", što je samo jedna vrsta zlonamjernog i mutavog podmetanja, jer su razlozi koje je svaki od pisaca naveo u svom obrazloženju različiti. Samo je povod isti, ona famozna kap koja je prelila čašu. Po mojemu mišljenju, sve ono što treba reći o ovoj peticiji sadržano je u jednoj rečenici iz obrazloženja Ivana Lovrenovića: "Po mome uvjerenju piščevo je da historiju ispituje i nastoji  razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. U svim njezinim 'stranama'."

Pa, što bi se reklo u evanđeljima, tko ima uši - neka čuje, a tko ima oči - neka vidi. Bez obzira na ovo, revno u otrombljenom basu kevću ostarjeli kolumnisti, sve zazivajući Maxa Luburića, crnog tića Ante Pavelića, ciče "novinari", koje bi u razlikovnom rječniku bosanskog jezika trebali odsad zvati evet-efendijama, čiji se sitni lavež penje u nebo, poput klarineta u Mozartovom "Requiemu".

Koga briga?

Andrea Lešić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, jedna od potpisnica i inicijatora peticije, u razgovoru za N1 televiziju navela je motive koji su je naveli na taj čin: "Meni je iskreno žao što se iko našao uvređenim ili povređenim zbog tog pisma, jer nam to zaista nije bila namjera. Naša namjera je bila jedino to da kažemo da smo protiv fašizma i da smo za antifašizam", izjavila je.

Iskreno, vjerujem u svaku riječ koju je profesorica navela. Međutim, odakle ta potreba da se vlastiti stavovi urbi et orbi oglašavaju putem internetskih stranica PEN Centra? Postoji jedan mnogo podesniji medij za takvo što, a to su one kuhinjske krpe koje su nekad visjele po zidovima kuća. Ili, danas, jedan drugi "medij": majice sa sličnim, prigodnim sadržajem. Znate one duhovitosti za one čiji je koeficijent inteligencije na razini sobne temperature, poput one najpoznatije: "Nisam ginekolog, ali mogu pogledati." Mogla je, na primjer, naručiti majicu sa sljedećim sadržajem: "Rodila majka antifašistu."

Što bi nekoga trebalo biti briga je li stanovita Andrea Lešić antifašist, fašist, vjernik ili nevjernik? Koga briga? Početkom devedesetih prve redove u crkvenim klupama i u džamijskim safovima zauzeli su u dobroj mjeri neki novi, nepoznati  ljudi, koji su tim činom željeli reći: Evo nas! Mahom se radilo o bivšim komunističkim funkcionerima ili ćatama koji su se tim činom nastojali probiti u prve redove zahuktale "nacionalističke revolucije".

Za SDA spremni

"Neko to od gore vidi sve", kaže Đorđe Balašević u jednoj svojoj pjesmi, a kamo li neće "dragi predsjednik" vidjeti tko je u prvom, a tko u drugom džamijskom safu, ili u crkvenom redu. Ovo je neka vrsta sličnog, tragično zakašnjelog čina, neko sarajevsko ZSS (Za SDA spremni!). Tu dolazimo do one poveznice s Iskandarovim romanom o kojoj sam govorio na početku. Naime u tom romanu društvo kunića dijeli se na dvije kaste: One Koji Su Sjeli Za Stol i druge, One Koji Nastoje Sjesti Za Stol. Slično je "društveno uređenje" i kod njihovih arhineprijatelja - pitona.

Ne znam u kojoj se od ovih kasti vidi uvažena profesorica, ali trećeg nema. Zbog čega s velikom sigurnošću mogu ovo tvrditi? Bilo je jako mnogo prilika za slične reakcije ranije, onda primjerice kada je uspostavljena Lagumdžijina crveno-crna koalicija, kada su karikaturalni antifašisti i još karikaturalnije ustaše, tići gipsanog Ante Pavelića, formirali vladu Federacije. Međutim, tada se to nije isplatilo. To nije bio dobar put prema manje ili više izdašnom Bakirovom astalu. Sada su se stvari promijenile, od saveznika "ustaše" su najednom postale nepoželjne. Osim ako se ne zovu Mustafa ili Safet.

Mrvica zdravog razuma

(Ova tragikomedija pomalo podsjeća na jedan ne baš duhovit vic, u kojemu su uloge podijeljene ovisno o njegovom "pripovjedaču": U nekoj većinskoj sredini, devedesetih, preplašeni "mali čovjek", snebivajući se, kaže nekome: Znate, ja sam Srbin (Hrvat ili Bošnjak)! A dobronamjerni "mali čovjek" s druge strane, taj neko, kakav ustaša (četnik ili balija), umjesto da ga ubije, kako nalažu dobri običaji, očinski i dobronamjerno mu kaže: Tko ti je kriv! U osuvremenjenoj varijanti ovog vica, kaže Andrea Bakiru: Znate, Bakire, ja sam antifašist. Tko vam je kriv, kaže joj Bakir očinski, sve je dobro dok znate razlikovati vlaška i muslimanska imena.)

Ono što mene jedino čudi je to postoji li u tom PEN Centru itko s mrvicom zdravog razuma, mislim uglavnom na populaciju "antifašista", da barem malo razmišlja unaprijed, da razmisli o vremenu kad u Sarajevu ponestane vlaščadi, a već živimo u tom vremenu, u sudačkoj nadoknadi, kad u Sarajevu ostanu samo Željko Komšić i Saša Magazinović, kod kojih će dolaziti ekskurzije sa svih strana Bosne ponosne, kao živom dokazu njene multietničnosti. Tko će nakon njih doći na red? Po mojemu mišljenju - "antifašisti".

Oni, naravno, koji se ne budu na vrijeme probili u prvi džamijski saf, što pomalo podsjeća na one čuvene rečenice njemačkog pastora Martina Niemöllera, znate ono: "Zatim su došli po mene, a tada više nije bilo nikoga da se pobuni."

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close