Ponos i predrasude

Pišljivog ti boba!

Za razliku od našeg radnika, Englez, Francuz, Nizozemac, Šved, Danac, on je itekako znao cijeniti sebe, znao je procijeniti druge, znao je dokle su mu granice i ispod koje crte neće ići.
Kolumna / Kolumne | 26. 10. 2017. u 09:35 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Koliko vrijedi ljudski život? Osiguravajuće tvrtke imaju izračune prema kojima vam nude životno osiguranje, postoje odštete u presuđenim slučajevima trajnog oduzimanja ljudskog života neprirodnim putem, postoje i junačke izjave po kojima „život damo, ali zemlju ne damo“, ali zbilja je teško ocijeniti koliko stvarno vrijedi ljudski život.

Život damo, Trst ne damo!

Ne samo da svi mi gledamo na život  iz svojih, mahom različitih kutova, nego i života, da se ne lažemo, ima raznih. Netko vodi jako isprazan život, netko je uspio u kratkom roku svoj život dovesti do (samo) uništenja, netko je skrenuo gdje ne treba i zavalio se u svaki dug i problem, netko je lijen, netko je čitav život ispušio u dimu cigareta i parama alkohola, a netko je, jebiga, rođen na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, pa mu život vrijedi točno koliko onaj „pišljiv bob“. 

Nasuprot takvima postoje njegovani životi, ljudska bića u naponu snage, postoje pokretači, zabavljači, masovnjaci, influenceri, celebritiji, poznatog tate sinovi i kćeri, lordovi, industrijalci, moguli, ljudi koji džogiraju i piju prirodno, jedu sirovo i bave se meditacijom, kao i oni koji su rođeni u pravo vrijeme na pravom mjestu.

Ima i metak izuzetak

Može se netko upinjati govoriti kako je svaki život jednako vrijedan, ali praksa je tu da sjebe svaku takvu teoriju već u začetku – raja je vazda na prvom metku, a debeloguzi vuku konce iz pozadine svakog rata, raja gine listom, elita prkosi čak i prirodi. Nasuprot sirotinje postoje bogati, nasuprot Sirijcu postoji Saudijac,  nasuprot Afganistanca postoji Amerikanac. Naslovnice novina nisu jednake za sve, broj ubijenih u Mianmaru nije jednak broju stradalih na Floridi. I to je, jebiga, tako.

No, opet, stoji da ni tom Amerikancu nitko ne garantira da ga pri izlasku iz shopping centra neće dočekati, recimo, zalutali smrtonosni metak, a stoji i da će neki Afganistanac, stalnoj drami u domaji mu usprkos, ipak dočekati duboku starost i živjeti krepko i zadovoljno. No, to je, što bi i statistika rado potvrdila, iznimka koja potvrđuje pravilo. A pravilo glasi – ne vrijede svi životi isto! I to pravilo koje lebdi nad kuglom zemaljskom i temelj je mnogom licemjerju slatkorječivih o jednakosti.

Odmori se, zaslužio si!

Jebiga, kad me put nanese na kakav trajekt, avion ili odmorište pokraj auto puta, kad odsjednem u kakvom hotelu (nemojte misliti da ja to prečesto), ma, na kraju krajeva, kad šetam Mostarom i vidim strendžere u umirovljeničkim godinama – dakle sve starine koji putuju svijetom i troše za radnog vijeka zarađen novac (plus ušteđevina i za života uplaćivano osiguranje), padnu mi na pamet naši penzioneri i velim si – čovječe!

Gledam tu stranu gerijatriju, nakon Ibize, Mallorce, Balija i Floride, skoknuli malo i do Dubrovnika i Mostara, malo da zraknu oko i otresu noge nakon laganog wellnessa na cruiseru - i samo ih stavim uz domaći kontekst penzića – onih koje na životu drži još samo iščekivanje da na TV-u spikerica kaže kako će mirovine, na opće oduševljenje, biti do desetog, ali, nažalost, bez povećanja. I tako godinama…šačica maraka kao nadnica za 40 godina rada, tek da te održe na životu.

Dvajs' godina službe za ćamil dopa!

I tu vidiš tu suštinsku razliku – i jedni i drugi su zaslužili, ali jednima izborena penzija itekako zna da pjeva, a drugima se smije u facu! Zašto? Zato što je ponos kod nas tek mrtvo slovo na papiru, a u stvarnosti je blanja nad blanjama. Čitava ta zapadna generacija jednaka godištem našoj, danas ubire plodove svoga rada jer nije mijenjala san o financijski situiranom starenju za sanak o zemlji dembeliji u kojoj će se konačno naša riječ slušati, naša pjesma pjevati i naša zastava vijoriti, a za koji je zauzvrat na neku foru otišlo i dostojanstvo i novac. Četrdeset godina rada za veliku opsjenu. Ili, da citiram film „Lepa sela lepa gore“: Dvajs' godina službe za ćamil dopa!

Za razliku od našeg radnika, Englez, Francuz, Nizozemac, Šved, Danac, on je itekako znao cijeniti sebe, znao je procijeniti druge, znao je dokle su mu granice i ispod koje crte neće ići. Ako nije znao skužiti kako svijet oko njega funkcionira - pitao je, ako nije znao kako, gledao je što rade drugi. Ali granicu je znao i nije išao niže.

U prošlim danima izgubili smo ponos

Zašto? Jer ponos nije riječ iz epske pjesme, ponos nije tek dio domoljubnog slogana, ponos je nešto što se kuje čitav život i ne daje za jeftino! A što se to zbilo kod nas? Predaja! I stalna kuknjava kao zaštitna kulisa i izgovor za vlastitu sramotu.

I zato dok danas cruiseri s gerijatrijom opkoljavaju Dubrovnik, dok stranci ovuda biraju placeve za umirovljeničke dane, naši najdalje mogu dobaciti do najbliže apoteke i svaki mjesec samo strahovati da će im isključiti struju. Zašto? Zato jer je ponos otišao kvragu. Ne jučer, nego odavno.

OK, znam, nije svaki Zapadnjak u mirovinu otišao s ogromnim parama, ušteđevinom i osiguranjem. Ima njih i koji su propali, propili, uništili se. Ima i onih koji nisu imali baš sreće, bilo je i lijenih i loše školovanih. I ima. Ali, to bi se moglo podvesti pod već rečeno -  iznimka koja potvrđuje pravilo. Isto kao što je kod nas iznimka umirovljenik koji lagodno broji svoju dvicu svaki mjesec i titra jaja.

U zemlji u kojoj se pristajalo na sve što hoće, u kojoj je JA olako prodano za MI, bez da se tražilo da se vrati u boljem stanju nego li je predano, dobro je da uopće postoji neka iznimka. A što je najgore? Ima onih kojima je ovo smiješno. Mladi su i još ne razumiju, ali ponašaju se po istoj matrici. Možda i gore. A godine, ne treba biti Einstein da se to skuži, strašno brzo prolaze.

Kopirati
Drag cursor here to close