Školstvo i ostala bižuterija

Ne brinite, papir sve trpi!

Udahnite duboko, razmislite i zapitajte se – nije li nam sve pošlo naopako otkad je učitelj, nastavnik i profesor gurnut s vrha na rub društva, da se koprca s rudarima i NKV radnicima?
Kolumna / Kolumne | 17. 01. 2019. u 09:55 Boris ČERKUČ
Kopirati

Kad su me 1990. „genijalnim potezom“ starci umjesto u Staru gimnaziju, gdje sam po ocjenama i senzibilitetu pripadao,  poslali u Mašinsku, gurnuvši me tako jednim potezom na stranputicu s koje se do danas neću potpuno izvući, još uvijek sam bio uvjeren da je učenje jedini pravi put do cilja. Što ne čudi, jer dolazio sam iz Desete, osnovne škole koja je bila u centru nekadašnje Arkadije, odgojen „u svili i kadifi“ ozbiljnih školskih planova i programa koji su nekome tada još uvijek bili bitni, te uz pomoć nastavnika tesan i brušen da nešto znam, da me zanima i da budem netko i nešto zahvaljujući prije svega znanju. I kod kuće su stariji govorili „uči sine, samo knjiga, samo škola, samo znanje je oružje...“. A onda sam prihajao u Mašinsku. I sjeb'o se!

Hvala ocu, hvala majci!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bile su to one prijelomne godine. Najednom kao da puno toga nije imalo smisla. Okružen gomilom onih koji za školu nisu marili uopće, ali su, eto, negdje morali provesti tih par godina, okružen ekipom koja je, instiktom vuka, već spoznala da od sistema neće biti ništa i da samo budale uče, jer rezultat je veoma neizvjestan, spojen u isti razred sa budućim zanatlijama, koji su se svaki dan truckali „vozarskim linijama“ samo radi budućih papira i hitrog odlaska preko granice „gdje se ne gubi vrijeme i lova kapa odmah“, prvi put u životu izložen podsmijehu jer sam gladan knjiškog znanja, prvi put u riziku od batina jer „vidi ga, zna!“, što bi rekao Jajo Houra – prisiljen da razmišljam, shvatio sam sve! I čitavu grotesknost Ane Karenjine i Mladog Werthera gurnutih pod nos onima kojima to smrdi i kojima se to gadi.

Nisam bio jedini takav, ali smo u Mašinskoj bili rijetki, naivni i pogubljeni. Sistem se rastakao, ja to još nisam najbolje kužio, ali ekipa je bila spremna! I dok je moja glava bila još negdje na pola puta do nikad dosegnute Gimnazije, u oblacima, ekipa spremna na promjene već je odbacivala svaku potrebu učenjem nešto postići u životu. Dolazili su u školu tek s jadnom pogužvanom bilježnicom zabijenom u stražnji džep farmerica, neki nisu dolazili ni sa kakvom bilježnicom, a neki nisu dolazili uopće. Opća degradacija obrazovanja bila je odavno na djelu, samo ja, zaslijepljen arkadijskim lampionima, to još nisam vidio. Kao ni moja ekipa koja je otišla u Gimnaziju. Koja će se uskoro i sama opasno zaljuljati. Već ranjena jednom u nizu reformi školstva koje su promašile cilj. Nakon kojih smo samo sve više i više sustavno i parasustavno postajali gluplji, a nositelji i prenositelji znanja nebitniji.

Kako je lepo biti glup...

„Papir trpi sve!“, reče mi zapovjednik Milić u vojsci. Bio sam prvi među jednakima (čitaj: ćato), odabran od 120 gologlavih novaka za onog jednog koji će umjesto napornog marširanja i tjelovježbe hladna jutra provoditi pored tople grijalice, zakašnjelo dokazujući starcima da mi nije bilo mjesto nigdje drugo nego na Gimnaziji. No, opet, tamo ne bih, ali u vojsci sam zato spoznao tko sam i što sam, jer samo smrt i vojska kupe sve i svakoga, bez iznimke, pa sam imao priliku razmjeriti se s ostatkom generacije. Ali sam, eto, imao priliku kao „ćato“ čuti jednu od najvećih mudrosti naših prostora – „papir sve trpi!“. Izraz je to svake vrste opravdanja, i za djela i za nedjela, provlačenje kroz papir nikad ne odgovara istini, nego je iskrivljena varinata, prilagođena zakonima i pravilima. Ili, pak, lažno svjedoči u ime donositelja.

Bilo da sam imao strašnu potrebu zapitati zapovjednika zašto Živković već peti put zaredom dobiva dopust, a Martić ne može preko ograde ni pod razno, bilo da sam htio znati zašto neki gule stražu, a drugima umjesto starog kruha ide onaj friški, opet sam sve to provlačio kroz papire kao da se ne događa i kao da je sve u redu. I, priznajem, otad sam taj trpeći papir viđao svuda oko sebe. Najviše su njime baratali upravo onakvi kakve sam doživljavao u Mašinskoj, oni koji su već bili spremni i koji su mi se u brk smijali jer učim.

Das ist Šalter!

A onda sam, ima tome i petnaestak godina, sreo jednog prijatelja na šalteru, proćaskali smo kako to prijatelji već rade, pa mi se pohvalio da mu je dodijao život na tom dosadnom mjestu i da je odlučio završiti školu, koja bi ga lansirala negdje drugdje, više u hijerarhiji državne firme za koju upravo radi. Priznajem, onaj roditeljski odabir Mašinske prije 27 godina pratio me je u stopu još petnaestak godina, k'o dosadno pašče u sitan sat kad prati polupijanog tebe, i užasno sam otaljavao na Strojarstvu, razvlačeći fakultetski nauk k'o špagetu, mučeći se sa samim sobom, jer mi je nestalo snage i volje da se uhvatim u koštac i sa najnezahtjevnijim ispitima. A kako i ne bih, kada sam učio za inženjera u Sokolu, A Sokola je bivalo sve manje što je mojih godina na fakultetu bivalo sve više. Topio se Soko k'o sapun, a i moja volja da budem inženjer skupa s njim.

I tada mi prijatelj reče – što si budala, vidjet ću ti ja, raspitat ću se imaju li strojarstvo ovi moji. Bješe to onaj famozni fakultet iz Novog Sada, koji se završavao preko Banjaluke, a diploma dobivala i iz gepeka, fabulozni i furiozni brzogriz za sve one koji nikada nisu htjeli ili mogli ili stigli puno učiti, a nije ih dopalo da zapasaju što su naumili u turbulentnim godinama. I, naravno, fast food za sve one koji su htjeli ostati i opstati na turbulentnom državnom poslu, pokrivajući se papirom koji sve trpi. Ne, nisu tada imali strojarstvo, no, ionako nije niti bilo bitno, ja sam čovjek iz Arkadije, nikad ne bih sebi dozvolio takvo nešto, makar nisam slijep i svakim danom sam oko sebe viđao sve više kako papir sve trpi i kako je prava škola za luzere. Kad to dvoje spojiš dobiješ ono što je Avdo Avdić neki dan provalio. Jedno dvadeset, trideset godina prekasno.

A, s kojom školom vi bankarite?

Kao da je trebalo proći puno vremena da neki naši ovdje skuže dva i dva, pa da ponude papire sa raznim znanjima od domaćih za domaće. I kao da sve što se događa sa degradacijom školstva i devalvacijom svih vrijednosti (osim vrijednosti novca) nije začarani krug u kojem je država i prva i zadnja u krugu. Država postavlja pravila igre, drugi samo igraju po novim pravilima biznisa koja diktiraju ministarstva, agencije, a amenuju skupštine i parlamenti. Tko ne igra – papak! Po pravilima u kojima je učenje, barem ono dugotrajno, zapravo fuj i po kojima papir, ponavljam,  sve trpi. Jer nema vremena za filigransko umiranje u ljepoti igre, take the money and run!

Sve to odavno znamo, ali navikli smo se. Nije Avdo otkrio toplu vodu, već se u njoj desetljećima kupamo. I ako se pitate otkada je to tako, reću ću vam da je odavno. Otkad je i država postala nekome majka, a nekome maćeha. I otkad je učitelj, nastavnik i profesor gurnut s vrha na rub društva. A to nije od jučer. To je još otprije mog zalaska na stranputicu zvanu Mašinska. A danas je samo normalno.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati