Klizna situacija

Naša TV: kokuzluk na hrvatskom jeziku

Do gledanosti se ne dolazi ni dekretom, ni time što voditelji ovaj mjesec zovu svibanj, odnosno maj
Kolumna / Kolumne | 24. 05. 2019. u 10:24 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ambicije su bile velike, a najave gromoglasne: nekako s proljeća 2016., dakle prije samo tri godine, počelo je emitiranje programa Naše TV iz Mostara, medija kojeg je osnovalo pedesetak hercegovačkih, tačnije hrvatskih, privrednika, kao još jednu zamjenu za ono što Dragan Čović obeća pred svake izbore – televizijski kanal na hrvatskom jeziku.

Tri godine i dva mjeseca kasnije, malo nakon što je oformljena RTV Herceg-Bosne – ili, u prijevodu, još jedna zamjena za ono što Dragan Čović obeća pred svake izbore – novinari i ostali zaposlenici Naše TV su u štrajku. Proizvodi se samo informativni program, dok se ostalo reprizira. Razlog je jednostavan koliko i uobičajen: u ovoj, 2019., plate nisu isplaćene reporterima i voditeljima, snimateljima i montažerima, urednicima i redakcijskim sekretaricama.

Sve je, da ponovimo, trebalo biti drugačije, bolje i ljepše: pedeset i nešto privrednika dalo je milion maraka za opremu i šta već treba, dovedena je iz Makarske i mirovine Hloverka Novak – Srzić, nekadašnja urednica HTV-a o čijim se političkim opredjeljenjima može razgovarati godinama, ali se ni minuta ne može potrošiti na razglabanje o tome poznaje li televiziju kao medij – jjr poznaje – nabavljene su kamere, kauči za studio, dizajniran logo i... I opet se, po ko zna koji puta, pokazalo da za televiziju jeste važan jezički standard kojim se novinari koriste, ali je važniji, daleko važniji, sadržaj. Njega, tog sadržaja, nema bez ozbiljnog početnog kapitala, te kasnije prodaje oglasnog prostora na veliko, ovisnog o visokom rejtingu gledanosti kojeg, da zatvorimo krug, osigurava sadržaj.

Pokrenuti u ovom vremenu, ovakvoj konkurenciji i sa ovakvim medijsko-tehnološkim trendovima komercijalnu televiziju, pa kao njenu tržišnu prednost isticati jezik kojim će se govoriti u programu, znači ili ne znati ništa o medijskoj industriji ili imati prilično loše i prilično nepristojno mišljenje o publici.

Dragi gledatelji ili gledateljice jesu svakakvi, pa i zahtjevni. Drugačije rečeno, koliko im je važan jezik na kojem se izgovara ono što čuju, e toliko im je, ako ne i više, bitan sadržaj - kako izgovorenog, tako i prikazanog. Televizija, naime, nije radio sa slikom, niti zanimljiv, relevantan i profesionalan news program ne čini samo korištenje riječi veljača, tisuća, kruh i čimbenik.

Klasična televizija odumire, ustupajući mjesto onoj u kojoj će svaki gledatelj kreirati programsku shemu sam sebi, osim, naravno u slučaju živih prenosa. Daljinski upravljači odavno ne služe da se prebacuje sa prvog na drugi program i obratno, dok se strane televizije više ne gledaju samo u slučaju odlaska u inostranstvo. Pri tome, bosanskohercegovački medijski prostor pokrivaju i programski moćne međunarodne medijske korporacije – Al Jazeera, n1 kao balkansko odjeljenje CNN-a, Nova TV... – dok industrija oglašavanja sve više troši za reklame po internetu.  

Albert Einstein je glupost definirao kao uporno ponavljanje jedne te iste radnje uz očekivanje drugačijeg ishoda. Štrajk novinara i drugih radnika Naše TV pokazuje, uz bezbroj drugih primjera u BiH, da je imao pravo, ali i da to ništa ne znači onima što svakih nekoliko godina ponavljaju jednu te istu radnju, očekujući - drugi ishod.

Radija i televizija sa hrvatskom prefiksom u BiH je osnovano bog zna koliko i sve su redom ili propale k'o kauč ili životare proizvodeći nekakav programski sadržaj kao opravdanje za emitiranje oglasa najčešće dobijenih političkim reketom. Sada, evo, svjedočimo istoj sudbini Naše TV, a uskoro ćemo i reprizi pod logom RTV Herceg-Bosne.

Ukoliko je, dakle, hrvatski kolektivni interes, kao što uporno tvrdi Dragan Čović, postojanje kanala na hrvatskom jeziku, jedini način da on kako-tako preživi je da bude dio javnog servisa. Preživljavanje, što smo valjda naučili za ovo godina muke u BiH na svim poljima, od fudbala do baleta, od opere do proizvodnje šarafa, nije isto što i življenje, pa ni to što će nekada, možda, nekako, Javni servis BiH činiti BHRT, RTRS, te Federalna radio-televizija sa dva programa u kojima će dominirati bosanski, odnosno hrvatski jezik, ne znači i da će njihove programe neko gledati. Sasvim suprotno, nemale su šanse da će smisao takvih kanala biti ispunjen time što postoje i što, eto, novinari, snimatelji, montažeri i redakcijske sekretarice neće morati štrajkom tražiti zarađene plate.

Svaka televizija, bez obzira na ime, prefiks, sufiks i identitet vlasnika, odnosno porijeklo novca kojim se financira, ima isti cilj: što veću gledanost. Do nje, te gledanosti, ne dolazi se ni dekretom, ni time što voditelji ovaj mjesec zovu svibanj, odnosno maj, već sadržajima koji su atraktivni, zabavni, dinamični i, kada je o informativnoj redakciji riječ, profesionalni. Takvi da nikome ko ih pravi ne treba objašnjavati kako je novinarstvo ono što moćni ne žele čuti, dok je ostalo – PR.

Ni veliki osnivački kapital – a to milion maraka nije – ni osigurani prihodi od pretplate, nisu ono što će publiku natjerati da neki TV kanal stavi na broj jedan na daljinskom upravljaču. Da jesu, najgledaniji dnevnik u, recimo, Hrvatskoj, imala bi HTV, dok bi BHT i FTV bili ispred svakog bosanskohercegovačkog kanala čiji su vlasnici i financijeri  rođeni i prijavljeni u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Tuzli, Zenici, Livnu...  

Publika, da i to ponovimo ako je nekim čudom ostalo nejasno, jeste svakakva, ali glupa nije. Njoj ne trebaju sjevernokorejske vijesti, dokumentarci koje je mogla vidjeti prije osam godina na specijaliziranim kanalima, „Sam u kući“ po šezdeseti puta i sportski program u kojem nema Messija, Ronalda, Salaha i Aguera.

U vrlom novom svijetu više niko ne nudi na jednom kanalu i vrhunsko istraživačko novinarstvo i novu sezonu „Game of Thrones“ i Ligu prvaka. Siromašne, male televizije – čak i ako njihovo pokretanje nije politički motivirano – jedva da mogu ponuditi jedno, ono prvo, a i to samo ako ih pokreće politika koja je svjesna da je novinarstvo javno dobro i da je pravo na pristup relevantnim informacijama isto kao i pravo na pitku vodu.

Ko u Bosni i Hercegovini takvu politiku nađe, e taj je ili sposobniji istraživač od Indiane Jonesa ili je zreo za psihijatriju. Sumjičavi mogu pitati koga žele, Dodika, Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića, plus gotovo svu opoziciju, žele li da ih se pamti kao inicijatore osnivanja vrhunski profesionalne i sadržajne TV stanice ili bi radije pod kontrolu stavili što više njih, bez obzira na jezik kojim se govori u programu?

Odgovor je, da se ne lažemo, odavno poznat.   

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close