Nekonstitutivan i sretan

Najgore kad si svojima nekonstitutivan

I tako je moj nekonstitutivni prijatelj, zavrćen u krugu šutanja i etiketiranja, napustio zemlju u kojoj ti konstitutivnost ne daju ni tvoji ni njihovi. Ovisno kako te postave na vagi.
Kolumna / Kolumne | 03. 10. 2017. u 12:01 Berislav JURIČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Poznavao sam jednog Srbina. Poznajem ga, doduše, i danas. No, prije nekoliko godina uputio se u svijet pod tuđim nebom pa ga ne poznajem pod nekim uređenim svjetlom i u nekom uređenom svijetu. Zato kažem da sam ga poznavao. Dok je bio Srbin. Samo Srbin. Sad je i Srbin i čovjek.

Nije taj čovjek tražio puno, osim da ga se kao čovjeka i tretira. Marljivo je radio, skrušeno moljakao plaću kod poslodavca kojem nije padalo na pamet osigurati ga i koji se nije sramio reći mu da plaće nema jer njemu treba novca.

Zbog nevidljivog tereta srpstva na leđima u okruženju u kojem je teret sve a kamoli srpstvo, bio je tih u galami za sebe. Znao mi se jadati kako mu nije jasno da je nedostižno i to malo što traži i što svi oni kojima upućuje poglede smatraju da je to njegovo malo ustvari puno.

Znao je valjda da mu je to što je ostao u gradu dok su ''njegovi'', znajući što se sprema, na vrijeme bježali iz njega još jedan od silnih tereta. Iako je ostao braniti svoj dom i svoju raju, nekima je predznak ostao zauvijek urezan u demokratski osviješten i nabubren mozak.

No, hladan mozak i ispijeno srce zateklo ga je i kod ''njegovih'' na čija je vrata pokucao kao zadnji pokušaj spasa pred bijeg. Svjedočio sam nekim kucanjima i tupim pogledima u daljinu nekih (svetih) ljudi koji su, samo da su htjeli, mogli pomoći u slaganju njegove nezahtjevne slagalice. Imali su neki neiskorišteni krov pod koji je mogao useliti, imali su i osnove i razloga da ga se uhljebi negdje po nacionalnom, manjinskom ključu. I to po zakonu i o konstitutivnim i o manjinama.

No, pogled u daljinu, kojem ja nisam na prvu povjerovao, a kojem je on naivno davao prilike misleći da se nešto korisno smišlja, kao da su mu govorili da je njegovo mjesto u daljini.

Vjerojatno je ''njegovima'' smetalo to što se borio na strani svojih, odnosno mojih, pa su vjerovali kako je bolje da se moji pobrinu za njega. Moji su vjerojatno, zbog spomenutog bubrenja, vjerovali da je najbolje da ide kod svojih. Razlika je samo što mu moji nisu obećavali, a njegovi jesu.

I tako je moj nekonstitutivni prijatelj, zavrćen u krugu šutanja i etiketiranja, napustio zemlju u kojoj ti konstitutivnost ne daju ni tvoji ni njihovi. Ovisno kako te postave na vagi.

Nije tražio puno. Tražio je da se prekine neobični rekord neuplaćenog radnog staža i puna plaća u neko pristojno vrijeme u mjesecu. Potom je tražio plaću i bez staža. Tražio je malo krova nad glavom, o kojem bi se brinuo kao da je njegov i kao da ga može ostaviti u nasljedstvo djeci koju je dobio s konstitutivnom ženom. Nitko nije, pogotovo oni nabubrenih mozgova, shvaćao da je njegova rat za dom trajao puno dulje nego rat koji smo svi prežvakali.

Konstitutivni moji i konstitutivni njegovi šutnuli su ga nogom. Za jedne je bio njihov, za druge je bio njihov pa je otišao tamo gdje će biti naš. Nekonstitutivan i sretan.

 

 

Kopirati
Drag cursor here to close