Klizna situacija

Mostar, evropska prijestolnica mediokriteta

U Mostaru su upropaštene i bolje ideje od te da se grad kandidira za Evropsku prijestolnicu kulture. Dobro, bolje možda nisu, ali samo zato što ih nije bilo, no sve druge, neloše, jesu redom
Kolumna / Kolumne | 10. 11. 2017. u 08:45 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

„Roman 'Boja zemlje' više je od romana – to je život sam. Pisan u najboljoj tradiciji proze Mirka Kovača, svedoči o majstorstvu pisca koji ispisuje autobiografsku povest o svome odrastanju, o sudbini svojih najbližih, o stalnim selidbama, o zauvek izgubljenom zavičaju. To je i pripovest o epohi u kojoj se raspadala jedna zemlja i u čijem su se središtu našli tragični svedoci njenog raspada. Elvedin Nezirović postiže ono što je u književnosti najteže: pisati jednostavno, iskreno, pouzdano, uverljivo i verodostojno o sopstvenom životu i životima drugih. Roman koji se čita više puta“, napisao je Filip David o romanu „Boja zemlje“ mostarskog pisca Elvedina Nezirovića.

Filipa Davida, što bi rekli majstori novinarskih fraza, ne treba posebno predstavljati. Onima kojima, ipak, treba, dovoljno je da znaju kako je on, David, u životu više zaboravio nego što znaju i što će znati članovi Gradskog odbora Stranke demokratske akcije u Mostaru, sve sa Salemom Marićem na čelu kolone.

„Elvedinu Neziroviću uspjelo je nešto što piscima rijetko uspijeva. Napisao je roman s minimumom literarizacije. Izbjegavao je sve ono što bi život i životnu nesreću transformiralo u artističko djelo. Pokušao je pisati onako kako jest i kako je bilo, ne optužujući druge. Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest. Navaliti se na tuđu savjest karakteristika je lošega književnog stila i još gore savjesti“, napisao je Miljenko Jergović o romanu „Boja zemlje“ mostarskog pisca Elvedina Nezirovića.

Ni Miljenka Jergovića, što bi rekli majstori novinarskih fraza, ne treba posebno predstavljati. Onima kojima, ipak, treba, dovoljno je da znaju kako je on, Jergović, napisao više knjiga nego što je barem pola članova Gradskog odbora Stranke demokratske akcije u Mostaru vidjelo, sve sa Salemom Marićem na čelu kolone.

Mostar je dovoljno velik da još uvijek bude  grad, a dovoljno mali da nema stotinu i dvadeset šest autora koje će Filip David usporediti sa jednim od najznačajnijih pisaca južnoslavenskih jezika – Mirkom Kovačem. Da, dakle, u životu nije napisao i objavio više ništa, a jeste, Elvedin Nezirović, u radno vrijeme direktor Muzičkog centra Pavarotti centra, nije se nikako mogao zaobići u formiranju tima za popunjavanje aplikacije kojom će taj isti taj Mostar konkurirati za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine.

Imenovao je, dakle, Odjel za kulturu Grada Mostara i Nezirovića u osmočlanu ekipu, a Ljubo Bešlić, gradonačelnik bez ograničenja trajanja mandata, sve potpisao i činilo se kako će, možda, nekim čudom, nešto u Mostaru biti kao svugdje na svijetu. Samo činilo, naravno.

Nekakav Salem Marić, široj javnosti poznat po tome što je uglavnom nepoznat, nazvao je Bešlića i načelnika Odjela za društvene djelatnosti Božu Ćorića, te zatražio da se Edu Nezirovića u roku tri – četiri sada makne ili će se on, Marić, iz protesta, valjda, ošišati na nulu.

„Uzalud su Salema Marića uvjeravali i gradonačelnik Ljubo Bešlić i načelnik Odjela za društvene djelatnosti, Božo Ćorić, da imenovani tim nije nikakvo političko tijelo, da nema nikakve ingerencije, da tim čine kompetentni ljudi i da osim mene u njemu ima još onih koji su apolitični kao i onih s različitim političkim uvjerenjima, te da se pitanje same izrade aplikacije – ako je cilj da kandidatura uopće ima nekog smisla – mora prepustiti struci“, napisao je nešto kasnije Nezirović.

„Čovjek koji ima savjest obično računa na to da i drugi ljudi imaju savjest“, kako je to već rekao Jergović.

U pristojnom svijetu nikada, ali nikada, čelnik neke političke stranke u nekom gradu ne bi tražio da se njegov sugrađanin surotnih političkih stavova makne od tamo gdje mu je, zbog onoga što zna i radi, mjesto. U imalo pristojnom svijetu bi se to moglo dogoditi, ali bi ga, tog što telefonom ureduje po gradskim uredima, gradonačelnik lijepo, svojim riječima, odjebo. U Mostaru je Salem nazvao, a Ljubo poslušao. I zato je, uz puno toga drugog, Mostar grad samo na onim tablama na kojima piše: Grad Mostar.

„Obzirom da se sama izrada aplikacije temelji na ideji kreiranja kulturne strategije grada na duži period, te je kao takva od izuzetne važnosti za integracijske procese u gradu i čitavoj regiji, bio sam zaista spreman uložiti veliki dio sebe u ovaj projekt, koji će, ukoliko kandidatura uspije, finansirati Evropska unija“, napisao je, nakon što je otpušten, Nezirović.

Ma koliko se, vjerovatno, osjeća povrijeđenim, Elvedin Nezirović treba biti zahvalan Mariću i Ljubiću: to što su oni njemu napravili, usluga je koju se ne može vratiti. U Mostaru su upropaštene i bolje ideje od te da se grad kandidira za Evropsku prijestolnicu kulture. Dobro, bolje možda nisu, ali samo zato što ih nije bilo, no sve druge, neloše, jesu redom.

U urbanom i kulturnom centru Hercegovine, cijele Hercegovine, dakle od Konjica do Neuma i od Tomislavgrada do Trebinja, pozorišta tavore, pisci, dobri pisci, a ima ih u Mostaru ili njemu gravitiraju, i objavljuju i pred publikom čitaju drugdje, relevantne izložbe su česte k'o snijeg i grad se, uglavnom, doživljava kao dobra kulisa, a ne kao mjesto čiji žitelji imaju još neke potrebe osim odlaska u Meppas i Bingo. U tom i takvom Mostaru, iz kojeg i oko kojeg su i Bobo Jelčić i Almin Kaplan i Goran Bogdan i Marko Tomaš i Dejan Aćimović i Sergej Trifunović i Vladimir Tabašević i Mile Stojić i Zoster i Mostar Sevdah Reunion i ima još, samo nema prostora, red se uhvati za kupiti kartu za koncert Petra Graše, svečano se otvara kružni tok, uspjehom se smatra to što će biti organiziran doček Nove godine na javnoj površini nakon deset godina, a jedna od centralnih manifestacija su skokovi sa Starog mosta, što, naravno, jeste i atrakcija i tradicija, ali kultura nije.

Ideja da se Mostar kandidira za Evropsku prijestolnicu kulture toliko je suluda da je vrijedilo probati, a eventualni uspjeh te, gotovo nemoguće misije, za Mostar bi bio poput elektro šok terapije: grad bi se promijenio fizički, a stanovnici psihički. Izašli bi iz hronične, kolektivne depresije, stanja svijesti koje odgovara mediokritetima od čije je želje da imaju moć jači jedino nagon za opstankom na onim pozicijama na koje su ih historija i splet okolnosti ispljunule. E, zato je u startu trebalo pokazati kako samoproglašenim vlasnicima Mostara odgovara samo jedan Mostar, ovaj današnji.

„Kulture malih naroda (među koje nesumnjivo spadamo i mi) nisu male zbog pomanjkanja kvaliteta, već usled nedostatka bilo kakvog sistema vrednosti. Ipak, ne budimo sasvim surovi, mi, kao narod, nismo baš sasvim bez sistema – sistematski uništavamo sve što ne odgovara dnevno-političkim potrebama, još u samom začetku eliminišemo svaki potencijalni znak inteligencije, a protiv onih izdržljivijih imamo pouzdani metod ignorisanja i zaborava... Moralnopolitička podobnost´ je novogovorna sintagma koja i ne prikriva pokušaj da se mišljenje s gnoseološkog prevede u etičku ravan, pa tako, jednačini dosledno, nepoželjno uverenje automatski definiše kao nemoralno, a njemu dosledno ponašanje kao asocijalno. Ona je zajedno sa elefantijazisom vladajuće stranke i privilegovanim položajem njenih pripadnika, omogućila suverenu vladavinu mediokriteta...“, pisao je veliki srpski književnik Borislav Pekić.

I nije, da ne bude zabune, pisao o Mostaru, njegovim Bošnjacima, Hvatima, Salemu i Ljubi. To što ih se može prepoznati, do njih je. I sa njima kao takvima, Elvedin Nezirović zaista nema šta raditi. Samo još da prestane računati kako to što on ima savjest, znači da je imaju i drugi...        

 

 

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.