Klizna situacija

Monolog gluhima: Dobre namjere za loše ljude

Nije problem to što o onome što je bilo govorimo različitim jezicima, već je problem što ne govorimo istim činjenicama
Kolumna / Kolumne | 07. 02. 2020. u 09:50 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Što razni međunarodni predstavnici svega i za svašta u Bosni i Hercegovini vole pisati za novine, to je čudo. Svako malo, najčešće u „Oslobođenju“, oglase se ambasadori, ambasadorice – znaju i u paru – šefovi, direktorice, eksperti i tako redom, pa na oko četiri kartice teksta objasne kako je lijepo živjeti u miru, voljeti se i ne gledati u prošlost, već u kontra stranu, tamo gdje je, kažu na osnovu svog iskustva, bolja budućnost.

„Kao roditelji i građani, priželjkujemo miran i prosperitetan svijet i svakoga se dana trudimo da sagradimo društvo dostojno snova koje gajimo za našu djecu. Svi osjećamo posljedice života u podijeljenom društvu, društvu ispunjenom nepovjerenjem, a instinktivno shvatamo da podjele i mržnja predstavljaju prijetnju miru. Upiremo oči u naše lidere, očekujući da će nas oni usmjeriti u pravom smjeru i u nama probuditi nadu da ćemo prebroditi teška vremena. Od naših političara tražimo mnogo; tražimo i moguće i nemoguće; no, ono najvažnije što građani trebaju očekivati od onih koji traže njihovo povjerenje na izborima jeste da budu lideri koji vode na način da ne produbljuju podjele i podrivaju mržnju“, piše šefica Misije OSCE-a u BiH, Kathleen Kavalec, pa nudi u istom tekstu niz primjera koji pokazuju da ovo od Save do mora i od Bihaća do Trebinja ipak nije prosječno naseljena tma i tmuša.

Uglavnom, Kavalec je sretna što su na jednom mjestu građani svih vjera obnovili prozor na džamiji, na drugom javno osudili dvojicu idiota koji misle da su šubara i kokarda modni detalj, na trećem omogućili pravoslavni obred i pokazali kako se „ne produbljuju podjele“ i ne razvija mržnja koje ionako imamo za izvoza.

U srijedu, petog februara, navršilo se dvadeset i šest godina od prvog masakra na sarajevskoj pijaci Markale, na kojoj je granata ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske ubila 68 ljudi, a ranila njih 144. Svi mediji na bosanskom i tek poneki na hrvatskom, o tom su događaju pisali jezikom činjenica, tačno onako kako i priliči, bez relativizacije krivnje za zločin.

Krajem prošlog mjeseca, 22. i 23. decembra, navršilo se dvadeset i sedam godina od zločina kojeg su pripadnici Armije BiH počinili nad zarobljenim vojnicima HVO-a i hrvatskim civlilima u Križančevu Selu u kojem su brutalno likvidirali na desetine muškaraca i žena. Svi mediji na hrvatskom i tek poneki na bosanskom, o tom su događaju pisali jezikom činjenica, tačno onako kako i priliči, bez relativizacije krivnje za zločin.

Na jesen ove godine, 10. septembra, bit će punih četvrt stoljeća od okončanja operacije oslobađanja Vozuće, mjesta podno Ozrena, gdje su pripadnici Odreda „El Mudžahid“ zarobljenim srpskim vojnicima ritualno odsijecali glave. Svi mediji na srpskom i tek poneki na ostala dva službena, o tom će događaju pisati jezikom činjenica, tačno onako kako i priliči, bez relativizacije krivnje za zločin.

Početkom augusta 2018. godine navršilo se cijelih frtalj vijeka otkako je HVO Koštanu bolnicu u Stocu pretvorio u koncentracioni logor za Bošnjake sa tog područja i u njemu torturi izložio između 3.000 i 3.500 muškaraca, žena i djece. Svi mediji na bosanskom i tek poneki na ostala dva, o tom su događaju pisali jezikom činjenica, tačno onako kako i priliči, bez relativizacije krivnje za zločin.

Ahmići, Grabovica, Kazani, Heliodrom, Kruščica, Silos, Dretelj, Prijedor, Foča, Muzej u Jablanici, Bijeljina, Muzička škola u Zenici...pa sve tako do Srebrenice, mjesta su radnje najgorih epizoda naše skore prošlosti. Nije, naravno da nije problem to što o njima i onome što je bilo govorimo službeno različitim jezicima, već je problem što ne govorimo, kažimo tako, istim činjenicama. Jedino gore je kada govorimo gluposti o tome da ni žrtve ni zločinci nemaju vjere i nacije, jer imaju itekako:pobijeni su, naime, smaknuti zbog toga što jesu, odnosno što su bili, kao što su ubice pucale u ime svog vjerskog i/li etničkog identiteta. Ta činjenica o karakteru rata, da ne bude zabune, ne govori ništa u istoj onoj mjeri u kojoj ga ne objašnjava izbjegavanje fakata.

Možemo li sada, vrijeme je, zamisliti lidere koji „ne produbljuju podjele i podrivaju mržnju“, već o tuđim mrtvima govore kao o svojima: Bošnjacima o Vozući ili Križančevu Selu pričaju tako da se s izgovorenim slažu Srbi i Hrvati; Hrvatima o Koštanoj onako kako to rade Bošnjaci; Srbima o Markalama i Srebrenici na način koji ne ostavlja prostora sumnji da je pijaca eksplodirala sama od sebe i da se preko 8.000 muškaraca u ljeto 1995. pravilo mrtvima?

Moć imaginacije nemoćna je pred stvarnošću, dok su lideri koji „ne produbljuju podjele i podrivaju mržnju“ uzaludni učesnici demokratskih procesa. Ne biraju, naime, vođe narod, već obrnuto, i traže od njih, tih lidera, da im stradale sunarodnjake čine većim žrtvama od tuđih, a ruke svojih zločinaca nevinijim od onih što su ubijali pod neprijateljskim znamenjem. I tu su, a ne u razbijenim prozorima, šubarama na šupljim glavama i pokušajima zabrana vjerskih obreda korijeni onoga što šefica Misije OSCE-a u BiH naziva posljedicama „života u podijeljenom društvu, društvu ispunjenom nepovjerenjem“.

Kathleen Kavalec, sasvim sigurno, ima dobre namjere, samo je loš genetski materijal kojem se obraća. A taj smo materijal – mi, svi mi, konstitutivni.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close