Klizna situacija

Misa understanding: Čudo od konteksta

Hrvatska se svojih problema najlakše rješava tako što ih istovari u Bosnu i Hercegovinu
Kolumna / Kolumne | 22. 05. 2020. u 09:04 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako je predsjednik odlazeće Vlade Republike Hrvatske i čelnik HDZ-a u toj državi, Andrej Plenković, izvozom mise za Bleiburg u Sarajevo želio, uz ostalo, pomoći Draganu Čoviću, teško se ne upitati šta bi tek bilo da mu je htio odmoći?

„Danas, dvadeset pet godina nakon ovog događaja, kada je javnost uznemirena, a politička scena antagonizirana najavom održavanja mise za žrtve Bleiburga u sarajevskoj Katedrali, koja je najavljena za subotu, 16. maja, nameće se pitanje kako je i zbog čega tih majskih dana 1995. godine slična, pa i ambicioznija i sadržajnija manifestacija prošla bez ikakvih tenzija, dapače, skoro nezapaženo. Treba, ako se to hoće razumjeti, imati u vidu kontekst u kojem se ova manifestacija odvijala, prije svega onaj ratni i sigurnosni, jer su u to vrijeme Sarajevo i njegovi građani živjeli u specifičnom raspoloženju, u iščekivanju početka pokušaja deblokade grada, koja je počela desetak dana kasnije i, nažalost, okončana potpunim vojničkim neuspjehom... Treba, također, imati na umu da se sve dešava godinu nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma između Bošnjaka i Hrvata, kojim je uspostavljena Federacija BiH, odnosno vrlo krhko savezništvo, koje bošnjačke vlasti u Sarajevu nisu ničim željele narušiti. Majska deblokada Sarajeva pripremana je djelimično i u saradni s jedinicama Hrvatskog vijeća obrane pa bi bilo kakve političke razmirice povodom obilježavanja obljetnice Bleiburga mogle imati reperkusije na vojnu saradnju i taj tada vitalni projekt“, napisao je krajem prošle sedmice na portalu Slobodna Bosna, Senad Avdić, a manje ili više precizno prepisao ko god je stigao, držeći se famoznog konteksta k'o Zlatko Dalić Luke Modrića.

Istina, tog proljeća posljednje ratne godine, kontekst je bio itekako specifičan, ali to ne znači i da ovogodišnja misa za poginule na Bleiburgu i putu do njega nema svoj, po mnogo čemu drugačiji, no ne i manje zanimljiv.

Malo prije nego će specijalna policija opkoliti Katedralu u Sarajevu, najavljeno je raspuštanje pokrovitelja komemoracije, Hrvatskog sabora. Prvi je to od oko dva neophodna koraka za raspisivanje parlamentarnih izbora u susjednoj državi koju je, eto, zapalo da do posljednjeg junskog dana bude i predsjedavajuća Evropske unije. Da je, da pojednostavimo, Sabor bio pokrovitelj centralnog događaja obilježavanja sedamdeset i pete godišnjice od zbivanja na Bleiburgu, birajući za tu zgodu kao mjesto radnje Zagreb ili Split, Đakovo ili Gospić, Plenković bi imao ozbiljan problem sa svojim najdražim partnerima, onima iz Bruxellesa. Da je zbog njih i svojih euro veza i ambicija, članovima nekakvog Počasnog bleiburškog voda kazao da se sami snađu kako znaju i umiju i da se državne institucije njima i prošlošću ne misle baviti, sam bi se nabacio na volej političkim protivnicima.

A njih nije malo i nisu za potcjenjivanje, bez obzira što je dio takvih odstranjen na unutarstrančkim izborima u HDZ-u. Treća politička snaga prema istraživanjima javnog mišljenja u Hrvatskoj je Domovinski pokret Miroslava Škore – široka, desna, filoustaška koalicija čiji članovi, u osnovi, Plenkoviću zamijeraju to što se ne ponaša kao ljepša verzija Tomislava Karamarka. Politička matematika je tu sasvim jasna: jačanjem Škorinih, HDZ se osuđuje na manji broj mandata i, posljedično, preskupo koaliranje sa upravo njima. No, Škorin podbačaj njega i Domovinski pokret čini i poželjnijim i jeftinijim partnerom.

Tako je, dakle, problem prebačen preko granice i od njega je, na prvi pogled i zbog nanovo podignutih, međuetničkih i svih drugih tenzija, uvijek dobrodošlih za skupljanje glasova kod nas, neku korist stekao i Dragan Čović. Na svaki drugi upravo on je pretrpio najveću dugoročnu štetu.

Bakir Izetbegović je poodavno shvatio, što i nije bilo naročito teško, da iz „njegovog“ biračkog bazena glasove crpe i neetničke stranke i da im, što ga tek nervira, sasvim dobro ide. Odatle i njegovo sve glasnije zalaganje za nemoguće, za mirenje nepomirljivih koncepata: građanskog i onoga koji se zasniva na etničkoj reprezentaciji.

Sa druge strane, odnos prema partizanskom pokretu, Titu i antifašizmu u Drugom svjetskom ratu, najčvršća je poveznica između SDP-a, Naše stranke, Demokratske fronte...dok je SDA bila i ostala, ali to sada vješto krije, duboko revizionistička stranka. Ona je, naime, škole i ulice nazivala po imenima ustaških i nacističkih simpatizera i saradnika, neki od njenih nekada uvaženih i visokopozicioniranih članova su godine potrošili objašnjavajući, prvo Bošnjacima, pa onda i ostatku poznatog dijela svemira, da je Josip Broz najgori zločinac prošlog vijeka i da je od komunističke ruke stradalo, brat – bratu, desetak miliona bosanskohercegovačkih muslimana.

Kandidat te stranke za gradonačelnika Tuzle na prošlim, lokalnim izborima, kao svoju prednost je navodio djeda, visokog oficira SS-a. Osnivanje Prve proleterske brigade u Rudom, bitke na Neretvi, Sutjesci i Kozari, Igmanski marš i tako dalje i tako redom, za SDA su donedavno bili događaji od nikakve važnosti, kao što i napisi o tome da je Sarajevo po drugi puta okupirano 1945. nisu izazivali ama baš nikakve reakcije najveće bošnjačke političke organizacije.

Bleiburška misa je Izetbegoviću došla kao naručena dok se na svaki način pokušava spasiti poraza na lokalnim izborima na kojima su mu najveći protivnici ostali isti kao i na prošlim, dakle oni kojima nije trebao razlog da se sjete kako, ipak, Josip Broz nije najgori zločinac prošlog vijeka, da od komunističke ruke nije stradalo, brat – bratu, desetak miliona bosanskohercegovačkih muslimana i da Sarajevo nije po drugi puta okupirano 1945.

Dok je sebe zamišljao kao Koču Popovića koji, uz francuski, zna i Fatihu, Izetbegović je mogao komotno uživati u promjeni fokusa javnosti. Odjednom, misi hvala, sve su manje bili zanimljivi Asim Sarajlić i njegove marionete, Fikret Hodžić i Fahrudin Solak, Fadil Novalić i prateći orkestar, testovi za koronu iz fabrika namještaja...ma sve ono što karakterizira vlast SDA, samo se bolje vidi u vanrednim okolnostima.

Njegov najdraži protivnik, može i obrnuto, Dragan Čović, u predizborno ljeto 2020. ulazi bez opozicije i sa HNS-om iza leđa, ali i opterećen činjenicom da je najveći broj apstinenata od izbora upravo među Hrvatima u BiH, zatim sa očiglednim pucanjem monolitnosti po osiromašenim i opustošenim gradovima i općinama i, što je najvažnije, bez ikakvih rezultata.

Izuzmemo li osnivanje RTV Herceg-Bosne, Čović nije postigao ama baš ništa od onoga što najavljuje gotovo deceniju i pol. Izborni zakon nije promijenjen, izbora u Mostaru, opet, neće biti – osim pod prisilom i pravilima koja neće najviše odgovarati HDZ-u – kapilarna korupcija na području pod njegovim nadzorom se, hvala na pitanju, drži odlično, podobnost je cjenjenija nego u SFRJ, baš kao što je broj onih što Čitluk i Ljubuški mijenjaju za Hamburg i Munchen, u najboljem slučaju isti kao nekada.

Za održavanje na površini, Bakiru Izetbegoviću ne treba ništa više od oslabljene opozicije. Za mobiliziranje birača, Draganu Čoviću su napetosti dobrodošle, ali on za ostvarivanje svih onih planova o kojima papagajski govori godinama - uz bošnjačku i stvarnu i realnu, a ne deklarativnu i nekorisnu srpsku - treba i podršku takozvane međunarodne zajednica, od OHR-a, preko ambasada SAD-a i Njemačke, do predstavnika EU i Vijeća Evrope. Oni, što valjda znamo, ni do sada nisu bili naročito oduševljeni idejama šefa HDZ-a BiH, a sada su i - svi redom, plus Izrael – blago rečeno začuđeni glasnim maršom Počasnog bleiburškog voda ka Sarajevu, događajem koji je zasjenio i korona pljačku u režiji SDA i činjenicu da je na području Republike Srpske praktično rehabilitiran četnički pokret, dok svako veće naseljeno mjesto uz trafiku, crkvu i kladionicu, ima i spomenik Dragoljubu Draži Mihailoviću.

Zahvaljujući misi na kojoj je bilo manje ljudi nego na derbiju začelja Prve lige Federacije, Dragan Čović neće ostvariti lošiji rezultat od očekivanog na narednim izborima, ali neće postići ni neki spektakularan, kao što neće, to sigurno, dobiti nikakvu podršku od onih bez čije volje može u prazno pričati o nekim velikim planovima i željama. Bakir Izetbegović pak ima još jedan razlog za vjerovanje da će kombinacijom tenzija i antifašizma SDA opet učiniti strankom koja ne mora strahovati od izbornih rezultata i/ili okolo moliti za koaliranje.

„Treba“, naravno da treba, kako piše Avdić, „imati u vidu kontekst u kojem se ova manifestacija odvijala“ i eto, to smo obavili. Ne treba, međutim, zanemariti ni povijesno iskustvo, ono koje govori da se Hrvatska svojih problema najlakše rješava tako što ih istovari u Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući njenim narodima da se bakću s posljedicama. Do sada su ih, te posljedice, najviše osjećali upravo Hrvati u BiH – čija je politička snaga kao kolektiva znantno manja nego kod ostalih konstitutivnih naroda - a kako vidimo, običaji su preživjeli i juriš covida – 19.  

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close