Blagostanje

Mirna Bosna (i Hercegovina)

Mi nemamo razloga da se bunimo. Jer imamo tri vožda, plus neke koji će to tek postati. I kome ba da se mi protivimo?
Kolumna / Kolumne | 20. 03. 2019. u 08:57 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Uvijek me to nekako kopkalo jesmo li mi zaostali u Bosni i Hercegovini u odnosu na susjede, jesmo li nekako nesretnim turbulencijama u proteklom mileniju na ovom prostoru ostali samo mi tupaviji, usporeniji, dok bi svi oni koji su podizali glas, koji bi razmišljali glavom, bivali smaknuti. Osmanlije, Austro-Ugarska, Jugoslavija u malom, crna rupa Europe, tamni vilajet, kao da smo uvijek mi ovdje bili pod posebnim povećalom, kao da smo nekako s „posebnim potrebama” mi ovdje u Bosni i Hercegovini. Proteklog vikenda moja se sumnja u nas ponovno probudila.

I Facebook demokracija može

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Veselo je protekloga vikenda bilo na zapadu, u Republici Hrvatskoj. Predvođene popularnom glumicom, majke su zatražile zaustavljanje obiteljskoga nasilja. Zatražile su zaustavljanje prakse da se prešućuje na galamu u susjednom stanu, da se prekine šutnja. Majke su bile jasne, nije isto ukoliko prođete kroz crveno svjetlo na semaforu i ukoliko pretučete suprugu ili dijete. A kazna za oboje je ista.

Naravno da se državni vrh Hrvatske našao u neobranom grožđu, da jedna europska zemlja sebi dopusti sramotu da se zove civiliziranom, a dopušta da tuku žene. Naravno da su majke prosvjednice dobru pljusku uputile državi i da je ozbiljno krenula priprema za revizijom spornog zakona, koji bi bio oštriji, stroži, i radikalno bi kažnjavao mini zločince.

Đe vam je zastava?

Nije mirno bilo za vikend niti u malenoj zemlji ni do koljena Bosni i Hercegovini. Namjerno kažem ni do koljena, jer Crna Gora, iako majušna zemlja, već je barem dvadeset koraka naprednija od naše. Nato već imaju, začas će oni i u Europsku uniju, i pitanje je kako je malena zemljica koja se posljednja oslobodila „jugostiska” uspjela toliko snažno postaviti na noge i krenuti naprijed.

Podsjećanja radi, ova zemlja na jugoistoku našeg susjedstva, nedavno je proslavila neslavnih dva desetljeća u stisku Mila Đukanovića i opterećena je svim istim problemima kojima je opterećena i Bosna i Hercegovina. Iznutra je jedu mito i korupcija, iznutra je jedu i brojne podijeljenosti, jer samo se sjetite, ovo je jedina zemlja u regiji u kojoj je matični narod praktično manjinski.

Ovog vikenda oni su također imali narod na ulici, ljudi vide snažan međunarodni napredak koji ova zemlja čini, ali svejedno žele osloboditi se grča diktature jednog čovjeka. Svjesni su da im dobro ide, ali može barem triput bolje. I bune se stoga. Pitaju Mileta otvoreno: kad krade, gdje drži zastavu Crne Gore?

Ukinite Žikinu šarenicu!

Najveselije je bilo u Beogradu. Ne zato što su iščekivali dolazak velikoga vožda Dodika Mileta, nego jer su odlučili riješiti se vožda Aca. Počeo je premlaćivanjem jednoga političara, sjetite se krvavih košulja, pretvorilo se u jednog od pet milijuna.

A nismo ćoravi, vidimo svi da Srbiji ide prilično dobro. Zar im ne ide dobro, ovo je jedina zemlja u regiji koja jednako dobar odnos ima s Europskom unijom, Rusijom i Turskom. Dapače, kad vidite kako se mi busamo ljubavlju prema majci Turskoj, nije mi jasno kako ova zemlja nije na popisu najvećih ulagača u Bosnu i Hercegovinu, ali jest na popisu najvećih ulagača u tu mrsku Srbiju.

Srbija je od bivših jugoslavenskih republika jedina koja i dan danas ima razvijenu autoindustriju, oni povrh toga imaju i prilično snažnu industriju elektroničke opreme, problemi njihovih poljoprivrednika našima su smijurija, budući da njihova prehrambena industrija iz sekunde u sekundu ima veći tržišni udio na Zapadnom Balkanu.

A ipak se bune. Blokirali nacionalnu televiziju, blokirali predsjedništvo, ponizili su autokraciju mirnim prosvjedima i traženjem većih medijskih sloboda, kaznenim sankcioniranjem lokalnih kabadahija.

K'o usran bez papira

U nas miran vikend. Premiran. Dosadan. Bosna i Hercegovina zemlja je blagostanja, reklo bi se na prvu. A nije tako. Svi to znamo.

U nas majke prosvjeduju da prozovu jednog oca, ne da zatraže institucionalno jačanje i strože zakone protiv nasilja u obitelji. Jer zakon, zašto bi zakon bio za svakoga isti?!

U nas dva desetljeća iste tri familije na vlasti, ne smeta nikome. Ne da ne smeta, evo kažu hercegovačko-neretvanska županija korak je ispred drugih lokalnih sredina zbog svog posebnog mjesta u Vošingtonskom i Dejtonskom. Toliko je posebna da će na čelu ostaviti iste ove uspješne vlastodršce jer čovječe kako je nama ovdje dobro. Ovi što odlaze put Njemačke i Irske, oni samo od obijesti idu, ne mogu živjeti u ovom blagostanju valjda.

U nas se ne može prosvjedovati zbog medijskih sloboda. Jer jednostavno, svaki narod i svaka stranka ima po jednu svoju televiziju. Medijska sloboda ovdje znači da probereš s kojeg kanala ćeš slušati laži. U nas autoindustrija spala na kožnata sjedišta za Volkswagen, elektronička industrija spala na TT kabele, nekad moćno energetsko srce Jugoslavije spalo da nemaš od kud iskopati struju za Aluminij Mostar. Ali mi nemamo razloga da se bunimo. Jer imamo tri vožda, plus neke koji će to tek postati. I kome ba da se mi protivimo?

Mi ćemo i danas pričekati da čujemo šta će dijagnosticirati doktoru Dabiću, da ode pod Ostrog ili na brdo ukazanja ili da se kupa u Torabijevoj vodi. I koji god rezultat da bude, kao poslije kakvog obijesnog gradskog derbija Želje i Sarajeva ili Veleža i Zrinjskog, mi ćemo se međusobno posvađati, a naše diktatore, pod kojiima nam itekako nije dobro, mi ćemo u zvijezde okovati.

Ne znam za tebe, ali meni se čini da smo malo usporeni u glOvu.

Kopirati