Je li vrijeme da nasapunjaš i tjeme?

Mentalna nehigijena

Najlakše je sve loše pripisati mentalitetu – i gotova priča! Međutim, nigdje i nikada nije potvrđeno da naš DNK u sebi nosi i zapis o mentalitetu. To smo si izmislili kao olakotnu okolnost za sve naše pizdarije.
Kolumna / Kolumne | 14. 02. 2019. u 10:15 Boris ČERKUČ
Kopirati

Jedna od stvari koja me, onako općenito, najviše živcira je kada se sve loše na ovim prostorima pripisuje mentalitetu. Znate već, ono, „takvi smo, kakvi smo“, „tako nam je, kako nam je“ i slične nedodirljive „istine“. Najlakše je sve loše pripisati mentalitetu – i gotova priča! Međutim, nigdje i nikada nije potvrđeno da naš DNK u sebi nosi i zapis o mentalitetu. Mentalitet je stanje duha koje dolazi naknadno i nema nikakvog opravdanja u riječima „tako nam je kako nam je, jebiga!“.

Slučaj 'Džudžan' i druge bajke

Tekst članka se nastavlja ispod banera

OK, neću sad filozofirati da kolektivni mentalitet ne postoji, pretežni obrasci promišljanja i ponašanja cijele skupine ljudi, pa i naroda, civilizacijska su tekovina i posljedica toga da nijedan čovjek nije otok, da čovjek, baš kao i majmun, radi što od drugih sličnih jedinki vidi i slično...Ovdje samo želim reći da mentalitet nije sveta krava i nije nepromjenjiv. A mi smo, samo zato jer je to valjda najlakše i piči linijom najmanjeg otpora, što je klasična mentalna lijenost, ne nužno i mentalitet, odlučili optužiti mentalitet za sve.

Isto kao ona N.N. osoba koja se u policijskom izvješću izgubila u nepoznatom pravcu, tako je i mentalitet kod nas neuhvatljiva pogan koja je standardni okrivljenik za sve ono za što se ne usudimo preuzeti odgovornost. Džudžan koji krade jaja i kolje kokoši u nas je zato još uvijek većini ljudi jednostavno mitska životinja, a samo malo listanja knjiga i guglanja može nam otkriti da nije u pitanju nikakva misteriozna avetinja, nego redovan član faune na Mediteranu, čije slike postoje u svakoj iole opremljenijoj knjizi o životinjama. No, zašto bi itko ovdje listao knjige, kada može mirne duše sudjelovati u kolektivnoj mitomaniji?

Mentalitetu našem doživotna robija

Nije džudžan jedini, nego je možda najočitiji primjer kako smo se navikli funkcionirati. I kako smo od toga, kad nam se nakupilo otpada i šuta u glavama, zapravo stvorili i mit o nesavladivom mentalitetu, kao nečemu što je „bogomdano“ i koji svoje najgore izdanje ima upravo u onome u što mentalitet, po definiciji, zna otkliznuti – u stereotip i predrasudu.

Mentalitet u nas je, na neki način, i definicija za standardno okoštalo prihvaćanje prvih i najbezveznijih definicija svijeta oko sebe - u detektiranju društvenih odnosa, a pogotovo unutarnjih odnosa u ovoj kompleksnoj zemlji on je nešto slično onoj standardnoj definiciji bolesti kod nas – sve što ti je, to ti je od stresa! Sve što nam ne valja to ti je od drugih. Krivi su drugi, a nas samo jebe mentalitet, inače smo OK! Tako je mentalna lijenost kod nas postala mentalitet, jer lakše je biti pod djelovanjem nepromjenjive sile, nego doći u priliku da ti netko prigovori da si lijen! Naš „bermudski trokut“ ili, još bolje „palamudski trokut“ na svojim vrhovima ima baš istaknute bolne špiceve od stresa, onog drugog i mentaliteta!

Šćeri, nađi tipa da je sav od stereotipa!

Tlak? Stres! Rak? Od stresa je to! Upala bubrega? Od stresa, dašta je! Upala pluća? Od stresa, naravno! Boli glava? To ti je od stresa, ako već nije od propuha!  Država je loša, nikakva? To ti je zbog mentaliteta! Prljavo je i nakaradno u gradovima? Takav nam mentalitet! Krademo iz očiju, lažemo i lijeni smo? Mentalitet! Kasnimo, halapljivi smo, sujetni smo i zlomislići, gledamo da se u životu vrući vode ne napijemo? Mentalitet! Glasamo vazda za jedne te iste? Mentalitet! A onda, još lakše od ovoga, dopustimo stereotipu i predrasudi da zagospodare razmišljenjima – i, naravno, za sve opet optužimo mentalitet!

Općenito, mentalna lijenost i mentalitet nisu jedno te isto, ali postoji opravdana sumnja da će mentalna lijenost, ako se prakticira uporno i bez zadrške, postati kolektivni mentalitet. Uostalom, osvrnite se oko sebe, vidite svuda baš tu, tihu evoluciju. Ako se mentalna lijenost prakticira uporno i bez zadrške, to vam otprilike znači da postoje olakotne okolnosti za razvoj akutnog stanja kojeg onda možemo nazvati mentalitetom.

Vidi mu malog, pravi Švabo!

No, još jednom ponavljam, nije mentalitet sveta krava. I nije nepromjenjiv. Prva generacija naših koja ode vani, obično sa sobom ponese društvene navike i veze koje tamo daleko traže slične sebi i pune zavičajne klubove, posebno petkom i subotom. Sve ono oličeno u stihu „Kada čujem zvuke rodnog kraja, ja se odmah otkačim do jaja...“

Međutim, njihova djeca, ovisno o količini veza s „domovinom i našima“ kojoj su bili izloženi od strane roditelja, i dalje donekle zadržavaju ono što pogrešno nazivamo „urođenim afinitetom za Balkan“, ali već dobar dio njih pokazuje da mentalitet nije ugrađen u DNK, pogotovo ako su, na neki način, izgubili konstatan dodir s našim ljudima kao imperativ življenja.

A onda slijede unuci, potpuno skinuti „sa mlijeka rodne grude“, koji nakon nekog vremena pokazuju znake i postupke „kao da im korijeni nisu odavde“ i koji ovdje, u rijetkim posjetama zemlji predaka automatski dobiju naljepnicu „Pravi Švabo“ ili slično, samo zato jer ne kuže naše oduševljenje raznoraznim glupostima koje smo upisali u Hall of Fame Mentaliteta. Uvijek kada to čujem vidim jad i bijedu onih kojima je lik utekao iz matrice o mentalitetu. I mogu mu samo staviti soli na rep.

Jebeš prosperitet, mi imamo mentalitet!

Ah da, dijeljenje etiketa drugima posebna je priča u svim našim jadima s onim što zovemo mentalitet. Kao što lovci imaju dozvolu za ubijanje jadnih životinja, tako i naši ljudi, pod mentalitetom smatraju dozvolu za mišljenje o drugom, koje ne samo da nije nužno istinito, nego je poželjno da bude iskrivljeno i s gadnom predrasudom.

Pritom se zadržava puno pravo da nositelj iskaznice stalno bude u pravu, pa čak kad je u pitanju tumačenje zakona i normi ponašanja. Možemo se mi, pritom, izvlačiti na maditeranski šarm, neraskidive veze s kreativnim neredom bližeg Istoka, dušom s Orijenta, ali sve se nešto mislim da je u pitanju laž za naivne, u kojoj su najnaivniji, a da ne znaju i ne mare za to, upravo oni koji laž i izgovaraju i koji se onda čude kad im se sve vrati k'o bumerang, svako malo iznova. I kod kojih je mentalna lijenost odavno u akutnoj fazi, ali je najvažnije što znaju da je sve to od stresa. Ako već ne od propuha.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati