Nostalgija za devedesetima

Masturbacionalizam u Bosni i Hercegovini

Sjećete li se onog vica kada Mujo želi unijeti promjenu u svoj seksualni život, pa umjesto desnom, sada masturbira lijevom rukom? E, tako smo i mi učinili s nostalgijom.
Kolumna / Kolumne | 11. 04. 2019. u 09:47 Boris ČERKUČ
Kopirati

Nostalgija na ovim našim prostorima svih ovih godina bila je rezervirana isključivo za „onaj vakat“, koji je, pak, obuhvaćao neodređeni period prije „nesretnog rata“ (poznajete li, možda, sretni rat?) -  i kojem smo, ponajviš refleksno, davali mitska svojstva zemlje Dembelije u simbiozi sa svime što nam danas nedostaje.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Onaj vakat“, „ono doba“, „Titino vrijeme“ – ili, jednostavno, „Vrijeme Juge“ doživjelo je tako ogromu metamorfozu kroz zadnjih skoro pa trideset godina – od neželjenog, politički krutog društva od kojeg smo 1990. odlučili kolektivno uteći ono je vremenom postalo parametar društva kojem bi se opet vratili – naravno, usput smo od njega uglavnom stvorili idiličnu sliku jednog ozbiljnog, socijalno osviješćenog, čak i nevjerojatno slobodnog društva, što ono, da se razumijemo, nikako nije bilo.

Nos, stalgija i babina oklagija

Mnogi bi moj poznanik tako nostalgično pričao o vojnom roku u Bitoli ili Novom Sadu, makar je za vojni rok dorastao tek 1999., a i od tad ga je uglavnom pekao prigovor savjesti, pa je slavljenički dočekao ukidanje služenja vojske u Čapljini. I općenito, guljenje krtole ili guljenje straže su mu jednako omiljeni kao i guljenje vlastite kože. Mnogi drugi bi s nostalgičnom crtom u svom dvadeset i nešto godišnjem glasu, dakle opet nedoraslim vremenu Juge, pričali o druženjima, putovanjima, odlascima na more, nevjerojatnoj slobodi spavanja na klupi bez da te itko dirne, a u stvarnom životu im oduvijek treba šlep služba da ih pokrene da bilo gdje odu i od druženja uglavnom furaju trač partije i ordinarni šupljak.

No, razumijem, bijeg iz neuroza i anksioznosti današnjeg trenutka očito je kod nas moguć samo bijegom nazad – u nostalgiju, koja je uvijek tek idealizirana slika, kompot sastavljen od labavih sjećanja drugih i naših ugodnih emocija – pri čemu se, recimo, sjećamo slatkog okusa bakinog pakmeza na jeziku, ali ne i činjenice da se tada Nutella događala nekom drugom. Ili pamtimo sa slatkim žarom svoje bose dječačke noge na vrelom asfaltu, ali ne i činjenicu da bi raspuknute sandale teško dobile zamjenu u istoj sezoni (jer ionako je tek dvadeset dana do škole i jeseni, okoju je to?), pa si između prašnjavih Startasica u kojima se znoje noge i bosonogog trčanja po dvorišu radije birao ovo drugo.

Je li bilo volje u vrijeme Hirohita?

Moram priznati da sam izbjegavao zadnjih godina bilo kakve nostalgične teme, jer su ljudi toliko toga udrobili u priče o boljem prekjučer da ni uz najbolju volju nisam mogao podnijeti sve te mitove i legende čije staklene noge kao da nikoga nisu zanimale. Kako se inače volim baciti u rasprave pokušavajući ispravljati tuđe Krive Drine, tako sam skužio da bi me Đavo mogao odnijeti budem li se previše uvlačio u dokazivanje da je puka nostalgija prepuna netočnih navoda, promašenih konstrukcija i k'o lopatom nabacanih fasada. Uz dužnu čast i nekim istinama, naravno.

Da ne davim više, sve je lijepo kada prođe i nostalgija je lagalna i legitimna, ali ne treba joj davati status relevantne činjenice. Sve dok služi kao pogon za bolje sutra nostalgija je okej, ali ako preraste, što joj se često dogodi, u neumjereno forsiranje prošlosti na račun lijenosti u stvarnosti današnjice, onda je, da prostiš, jebi!

Međutim, sve ovo vam pišem samo zboj jedne stvari koju sam primijetio u zadnje vrijeme. Naime, gotovo da nisam mogao vjerovati, ali te prezrene, olovne, grozne, ružne, prljave i zle devedesete godine, valjda su zahvaljujući dovoljnom vremenskom odmaku, iznenada postale predmet nostalgije. Sve više čujem ljude kako spominju „ono vrijeme“ koje očito više nije „Titin vakat“, nego upravo suprotno – devedesetih smo još bili ljudi, u najgore doba pazili smo se kao nikad, kako nam je samo lijepo bilo dok smo se u podrumu stiskali oko jedne cigare, znalo se tada još uvijek 'ko je čovjek, a 'ko je đubre, brat brata je poznavao...

Slabo označen pužni prijelaz

Najednom, kao kad se sat pokrene unaprijed na prijelazu zime u proljeće, naša kolektivna nostalgija prešla je iz mitskih osamdesetih u vječne devedesete u kojima je društvo zaglavilo i nikako da izađe. I onda su, što je valjda novi generacijski trend, od svih ovih devedesetih, koje traju već trideset godina, ljudi odlučili pobjeći na njihov početak – u prvih pet ili deset godina, ovisno o tome koliko 'ko je star i koliko se 'ko sjeća. Odjednom, dakle, te devedesete uopće ne izgledaju tako loše – da, bio je rat, ali bili smo ljudi. Zemlja je bila realno krvavo podijeljena, ali su njezini dijelovi bili puni snage i energije – i tu i tamo vjerovalo se u budućnost.

Sada se devedesete odjednom čine kao divna referenca za poželjan reset – u devedesetima je svirao rokenrol, a ne narodnjaci, Golf Dvica je bila zlatni standard i svi smo se osjećali kao da smo negdje stigli. U nostalgiji za devedesetima najednom ispada da nije bilo kredita, da je struja bila džaba, vodu nitko nije ni plaćao, a talijanka je bila najbolja frizura ikad. U devedesetima je bilo istih ovih stranaka, ali ih, izgleda, uopće nismo primjećivali, uzimali smo ih zdravo za gotovo, nimso svakodnevno čitali prepucavanja, bilo je dovoljno ne pogledati Dnevnik i nema ih!

Gdje je nestao čo'ek?

Živjeli smo u tim devedesetima nadajući se da će bolje sutra stići već prekosutra. Iz današnje perspektive devedesete su slatke kao kad se muž prisjeća kad ga je žena tek, ono, prvi put prevarila, a žena s nostalgijom pamti dane kad se on, za razliku od danas, tek svakog petka i subote vraćao iz grada pijan, drogiran i sa ostacima tuđeg parfema na reverima. Ma, samo nek' se živo i zdravo, bio je moto devedesetih. Kava je koštala pola marke, za pedeset kerma si mogao napuniti čitava kolica, sve je bila jedna velika dolćevita.

Ukratko – devedesete za početnike, nostalgija na maksimum: Bilo je para, nitko ne zna otkud. Bilo je druženja, nitko ne zna s čime. Bilo je vjere, nitko ne zna otkud. Bilo je svega, a bilo je i nas. Čak i oni koji su odlazili u devedesetim su se vraćali.

A sad nas, je l' nema. I ne vraćamo se. Ostaje samo nostalgija. I nama ovdje i njima tamo, s tim da ćemo mi ovdje s njom i dalje truliti, a njima tamo će biti tek slatka fusnota iz davne mladosti. Nama će biti zaštitni čimbenik 8 pri pogledu na novi stari auto i svakodnevnu borbu s troškovima koje ni dvije plaće ne mogu pokriti, a oni tamo će reći „..na ku*cu je nosam“ i ući u novi na leasing kupljeni auto s kojim će krenuti na dobro plaćeni posao u velikoj stranoj firmi, tamo daleko, daleko od mora.*

*Ne, ne mislim na more kao veliku vodu, nego na more kao ružne snove. U množini.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati