Klizna situacija

Majka & Kraljica: Spašavanje najdraže gošće

Zahvaljujući Muniri Subašić, gotovo da se i ne govori o prelasku sa velikih riječi na simbolična djela
Kolumna / Kolumne | 19. 01. 2018. u 09:50 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada bi evo ove minute ili za nekoliko mjeseci, svejedno je, u službenu posjetu Bosni i Hercegovini došao, recimo, predsjednik Republike Francuske Emmanuel Macron, susreo bi se, prvo, sa aerodromskim osobljem – njih se ne može zaobići – pa odmah zatim sa članovima državnog Predsjedništva. Poslije bi, eventualno, malo popričao sa Denisom Zvizdićem i, što je u njegovom slučaju malo vjerovatno, sa predstavnicima tri najbrojnije vjerske zajednice. Ako ne žuri kući, našao bi se i sa uposlenicima Kulturnog centra „Andre Malraux“ i(li) sa nositeljima raznih francuskih ordena iz BiH.

U zgusnutom rasporedu ne bi se našlo ni mjesta ni vremena za Muniru Subašić, predsjednicu Udruženja „Majke enklave Srebrenice i Žepe“, osim pod dva uslova: da Macron dolazi povodom godišnjice genocida ili da je planiran obilazak Potočara bez obzira na datum.

Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, doputovala je u službenu posjetu Bosni i Hercegovini i susrela se, prvo, sa aerodromskim osobljem, pa članovima Predsjedništva, zatim sa Denisom Zvizdićem, nadbiskupom Vinkom Puljićem i Munirom Subašić. Gošća iz susjedstva, znamo, niti je došla jedanaestog jula, niti joj je u rasporedu posjeta Potočarima.

Odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine daleko su od idiličnih. Jedino su dalje odnosi Bošnjaka i Hrvata u Federaciji. U Republici Srpskoj pripadnika ta dva naroda uglavnom nema, pa samim time nema ni odnosa. E, u takvoj, krasnoj klimi, Kolinda Grabar Kitarović se susrela i sa ženom koja je u većini godine i u većini situacija isto što i, recimo, Adis Muhibić iz „Volontera i prijatelja konjičke regije“: on je predsjednik, a ona, Munira Subašić, predsjednica nevladine organizacije.

Zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović, Munira Subašić bi mogla izgubiti to svoje predsjedničko mjesto. Zahvaljujući Muniri Subašić, gotovo da se i ne govori o još jednoj nepotrebnoj ekskurziji predsjednice Hrvatske i još jednom prelasku sa velikih i teških riječi na simbolična djela i prijateljske zagrljaje.

''Ne znam, ja ne bih o tome govorila, ja govorim o Srebrenici, znam šta se tamo desilo, ne znam više nigdje šta se desilo. Nemam ja nikome ništa zamjerati, samo zamjeram onima koji nisu došli u Srebrenicu i odali počast'“, rekla je Munira Subašić odgovarajući na pitanje o tome treba li Grabar Kitarović posjetiti Ahmiće i u roku odmah postala neznalica, čobanica, profesionalna žrtva...

Istina, rijetko je to glup odgovor, ali niti je prvi, niti jedini iz kojeg se o Muniri Subašić može zaključiti da najviše znanja ima u trgovini traumom. Udruženje kojim predsjedava nije napravila SDA, ali ga jeste kupila i stotinu i jedan puta iskoristila za prikupljanje glasova ili za napade na političke protivnike. U tih stotinu i jedan puta Munira Subašić nije izgovorila ništa veleuomno, ali nije, treba priznati, ni nešto tako maloumno kao sada kada je kazala da nema pojma šta je bilo u Ahmićima ili „negdje drugo“, dakle i u Stupnom Dolu, Grabovici, Križančevu Selu, Mostaru, Bugojnu...

Godinama je Munira Subašić financijski dobro prolazila zbog činjenice da jeste žrtva i da je doživjela strašne gubitke tokom genocida u Srebrenici, baš kao što je SDA godinama manipulirala istom tom Srebrenicom, da bi je na posljednjim lokalnim izborima zamijenila za Općinu Centar Sarajevo. Zahvaljujući tome, Munira Subašić postala je sve manje važna Bakiru Izetbegoviću i njemu sličnima, ali se barem može tješiti da je stekla nešto kredita kod Kolinde Grabar Kitarović.

„Kraljica Balkana“, kako joj tepaju u Udruženju „Majke enklave Srebrenice i Žepe“, u Bosnu i Hercegovinu je došla nakon što je uzalud išla u Moskvu i Ankaru i nakon što je postalo jasno da službeni Zagreb mora prema BiH voditi onu vrstu politike u kojoj se, suštinski, neće pitati ništa bitno, bez obzira na sve ranije pokušaje lobiranja kod Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana, te svu silu obećanja o tome da će se o izbornim pravilima u Bosni i Hercegovini odlučivati i na Pantovčaku ili Markovu trgu.

Sve ove friške izjave o dogovaranju članova Predsjedništva, rješavanju unutarnjih problema kroz institucije, brizi za sve koji žive u BiH, ekonomiji i hortikulturi, lijepo su sročeno priznanje da će se izborni zakon kod nas možda i promijeniti, ali da ključnu, ma ni naročito veliku ulogu u tom procesu neće igrati Hrvatska. Činit će to, ako i kada budu htjele i u onoj mjeri u kojoj, sasvim sigurno, neće ispunjavati želje samo jednog od konstitutivnih naroda – dakle, ni Bošnjaka, niti Hrvata - neke druge, veće države, prije svih Sjedinjene Američke Države, uz asistiranje evropskih partnera koje će sami odabrati na osnovu toga koliko su interesno daleko od Moskve.

Zahvaljujući Muniri Subašić o tome se govori malo, gotovo nikako. Fokus je prebačen na nju, iako se ne može reći da je, eto, konačno pokazala koliko je potkapacitirana za bilo kakvu važnu društvenu ulogu. Nikada, naime, nije postojala drugačija Munira Subašić od ove, samo što je takva – kakva je odgovarala namijenjenoj joj ulozi u procesu pretvaranja historijske činjenice da je u Srebrenici počinjen genocid u politički kapital i političko oruđe, ovisno o potrebama, prije svih, Stranke demokratske akcije. 

Kopirati
Drag cursor here to close