Nije svako zlo za zlo

Ljubav u doba korone

Ne bojim se virusa, ali se bojim hoćemo li iz ove nenadane prilike uspjeti izvući pouke koje će nas kao ljude promijeniti prema boljem. Kolektivna seansa, naime, upravo doživljava vrhunac.
Kolumna / Kolumne | 12. 03. 2020. u 09:31 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svašta čovjek doživi u svoje 44 godine. Kad mi danas kažeš samoizolacija, već sam bio tamo. Daleke 1987., fasovao žuticu i strpalo me na Bijeli Brijeg, zbunjenog i ošamućenog – taman počela školska godina, ja pun planova za igru i razonodu, kad neka čudna nemoć i averzija na hranu poništiše sve k'o korona Serie A.

Ležao u bolnici jedno mjesec dana, propustio sve što se moglo propustiti – između ostalog europsku utakmicu Velež – Sion, što mi je posebno teško palo. I tek kad sam prijetio svojima kako ću iskočiti kroz prozor (doduše, ništa junački, soba je bila u mrtvom prizemlju) i otići u papučama i pidžami na stadion, donijeli su mi mali televizor da mogu gledati utakmicu koja je bila tako blizu, a tako daleko.

Naime, između moje sobe i stadiona bilo je par stotina metara asfalta i borova šumica, u boljem stanju nego su danas. Čuo sam huk stadiona na svaki od pet golova koje su Rođeni zakucali Sionu te večeri i proklinjao hepatitis A. U narodu poznat i kao bolest prljavih ruku. Eto, samo da znate.

Onda su me, nakon par tjedana, pustili na kućnu samoizolaciju. Da ne zarazim ostale ulućane, bacilo me gdje je šteta najmanja – kod tetke. Njoj sam vazda bio dijete koje nikada nije imala. Nikada nije niti fasovala žuticu. Samo da i to napomenem.

Mjesto radnje mala soba, najsumornije mjesto ovog svijeta. Napolju kasno ljeto, rana jesen, ljudi sretni i slobodni, a ja unutra k'o ptica slomljenih krila. Zapravo, opet samo ja i televizor – ali, pazite, televizor sa samo dva programa, s tim da je ovaj drugi počinjao tek nekad u kasno popodne.Tako bilo u onaj vakat.

Ucrvao sam se, ali sam pogledao svaki obrazovni program koji je bio na rasporedu, svaku reklamu i političku debatu. Tu sam, prerano, uhvatio tko je tko na političkoj sceni i kako u zemlji u kojoj živim stvari nisu kakvima su se meni, naivnom dječaku, činile. Bratstvo i jedinstvo više su bili nižerazredni klubovi iz Novog Travnika i Bihaća, nego ono što su nam u školi govorili.

Prvi put sam zbog hepatitisa A vidio Slobodana Miloševića, što ne bih stigao da sam se igrao napolju. Milanko Renovica, Dušan Čkrebić, Obrad Piljak, Petar Gračanin, to mi je bila raja u vrijeme samoizolacije. U tom vremenu bez interneta i mobitela, u vrijeme rijetkog TV programa zavolio sam radio. „Jesen u meni“ bila je hit kojeg su puštali svakih, činilo mi se, pola sata. I dan danas se štrecnem kad je čujem. Tih dana sam, ispostavit će se, uspostavio neku tajnu vezu sa medijem uz kojeg nikad nisi sam. Tih dana sam trasirao sudbinu za mikrofon, a da nisam slutio.

U tih mjesec dana samoizolacije popio sam čaja od majdonosa (peršin, za manje upućene) za pet života, u pauzama između gutljaja pročitao sam brdo knjiga koje inače ne bih stigao čitati – čak i Tarasa Buljbu - i iako je to vrijeme izgledalo kao da nikad neće proći i iako su se dani valjali kao da se nikad neće izvaljati, na kraju je i tome došao kraj - i ja sam izašao iz samoizolacije bitno drukčiji nego sam u nju ušao.

Dok su moji vršnjaci grajali pod prozorom, baš kao meni u inat, ja sam, mimo toga, bio prinuđen u dugom nizu dana stati na loptu – i baviti se nečim drugim, svime što nije bilo puko ganjanje mješine po dvorištu. Ležao sam i razmišljao, upijao i procesuirao, imao sam za to čitavo vrijeme ovog svijeta. I sad kad bacim pogled na te dane, veoma je moguće da me je ta samoizolacija formirala puno više nego sam mogao zamisliti. Tijelo mi je u ležećem položaju atrofiralo (nisam se oporavio do dana današnjeg), ali mi je zato pača (glavuža, za manje upućene) bitno narasla, jedva se držeći na ramenima.

Od prosječnog ganjača lopte i skidača mačjih očiju sa automobila napravila je žutica od mene ovo što sam danas. Ili, što bi pokojna baba, u onim trenucima kad bi stigla u posjetu, pa iz hodnika mašući da se ne zarazi, za kraj poručila – Nije svako zlo za zlo, sine!

Otad sam, da vam iskren budem, sklon povremenim samoizolacijama. Po nekoliko puta u godini, uzalud me zoveš da izađem, da idemo, da se družimo. Osjetim neku potrebu da se opet proživi onaj osjećaj kao da vrijeme nikad neće proći, da tamo, na granici između gomile mogućnosti i uporne dosade pronađem smisao i mir. I isprocesuiram sve inpute koji su se nakupili.

Svašta čovjek doživi u svoje 44 godine. Eto, prije pet godina, pogledao sam prvi put kompletan Roland Garros, preko TV-a, naravno. Praktično sam 13 dana bio prikovan za krevet sa simptomima koje danas zovu Covid-19. Temperatura blago povišena, no uporna i dosadna, uz nju suhi kašalj koji čupa pluća iz ležišta. Opća nemoć koja mi je izmuzla svu snagu prikovala me je skoro dva tjedna za krevet i osudila na kokošju juhu.

Ništa drugo nije moglo u mene dok sam imao dojam kako ću se raspasti. Nisam se raspitivao ima li nas još, no jasno je kako sam od nekoga taj virus morao fasovati. No, siguran sam kako ga nisam dalje proširio, pa utvaram da možda baš zbog mene nije izbila pandemija. Ostao sam, naime, skromno ležati doma, daleko od svih, izgubivši pritom osam kilograma i pola snage. Baba je bila upokojena već pet godina, no svako malo mi je na oči izlazio njezin lik i ona poruka kako nije svako zlo za zlo.

Do tog svibnja dvije i petnaeste bio sam preživčan, preokupiran i prezaposlen. I samim tim preopterećen. Nakon 13 dana ležanja shvatio sam kako i dalje mogu biti sve to što jesam, samo bez gubljenja živaca, sa više reda u organizaciji i sa pametnim odabirom redoslijeda radnji. Da nisam ležao tih 13 dana u samoizolaciji, očiju uprtih dva sata u „šljaku“ Pariza, pa onda dva sata u plafon, vrlo je moguće kako bi me negdje iza ćoška u narednih par mjeseci sačekao prvi srčani u životu. Možda me danas ne bi niti bilo.

Ovako, to ležanje u samoizolaciji, iz današnje perspektive, veoma sam siguran, došlo je kao naručeno. Da isprocesuiram samog sebe. I otad, hvala na pitanju, mnogo sam bolji čovjek. Prvo sebi, pa onda i drugima.Odbacio sam gomile spama i nekako sam lakši, bolje rezoniram i ne skačem na svaku ljudsku glupost. Uvijek otad dozvolim drugima da budu manje mirni, više nesigurni i da igraju na prvu.

Zašto vam, braćo i sestre, uopće ovo pišem? Zato da vam kažem kako se otpočetka priče ne plašim korona virusa. Jednog sam već progurao, možda nije bio Covid-19, ali, brat bratu, 16 ili 17 sigurno jeste. Vjerujem da sam ih prehodao i presjedio još nekoliko. Otpočetka zbijam šale na račun krvožednih medija koji dižu paniku i tako struktuiraju vijesti kao da sutra neće doći i kao da ćemo svi pocrkati. Mislim, pocrkat ćemo, ali svak' u svoje vrijeme i na svoj način.

Od ovog virusa uglavnom ne, niti vi, a niti netko koga znate.

Ali, ako bude sve u redu, mnogi od nas dobit će priliku da se malo samoizoliraju, da dobiju konačno vremena malo razmisliti, posložiti stvari i vrijednosti u životu. Dok budete mijesili vlastiti kruh od brašna kojeg ste kupili u onoj gužvi, dok budete promišljali kako ste ovisni o zapravo jako krhkoj civilizaciji, možda shvatite što je vrijedno, a što je šrot. Evo vam prilike za odbaciti spam i vlastitu svakodnevnu masku kojom skrivate nemoć i lijenost da postanete snažni, shvatiti da trčanje pred rudo nije ljudski ni civilizirano i da je život vrijedan mnogih stvari koje inače ne radite. I, najvažnije, možda progledate i vidite kako nedodirljivost i moćnost u doba koler...ovaj, virusa, postaju smiješni i kako nitko osim vas samih nije krojač, ni vlasnik vaše sudbe.

I kako je ljubav, ma koliko vam sada zvučao kao propovjednik pun ispraznih fraza ili naporni lajfkoač, nešto što je beskrajno vrijedno, ali zbilja gotovo džabe, no zahtijeva puno rada, prije svega na sebi. I da mnoge stvari poput ljubavi ne znamo cijeniti, kao što ne znamo cijeniti niti stvarnu jednostavnost života, koja nastupa onda kada odbacimo teret koji nosimo usprkos tome što znamo kako nas pritišće bez stvarne potrebe.

Uostalom, ako nemate nekoga da vam to kaže, ja ću vam citirati svoju pokojnu babu – nije svako zlo za zlo. A vi vidite kako ćete.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close