Klizna situacija

LGBT: Parada ponosa i strave

Peder i glup se ne postaje – takvim se rađa
Kolumna / Kolumne | 05. 04. 2019. u 10:38 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Peder i glup se ne postaje – takvim se rađa. Prvo potvrđuju pripadnici i pripadnice LGBTI zajednice, a drugo šaroliko društvo, od cyber efendije Muhameda Velića do notornog Marija Karamatića, sa Savezom diletanata i amatera na čelu kolone.

„Stranka demokratske akcije svojim političkim djelovanjem štiti slobodu i ljudska prava, od svog osnivanja do danas, po čemu je prepoznatljiva u Bosni i Hercegovini i izvan nje. Odlučni smo u borbi protiv svakog vida diskrimanicije u našem društvu, u cijeloj državi i po bilo kojoj osnovi... Međutim, smatramo da u društvu kakvo je naše, koje njeguje temeljne vrijednosti i uz sve veće izazove savremenog doba nastoji sačuvati porodicu, javne parade i povorke LGBT osoba ne treba organizirati jer će se time samo produbiti jaz između ljudi različitih shvatanja, a ljudska prava neće dobiti novu vrijednost. Zato pozivamo organizatore i vlasti u Kantonu Sarajevo da odustanu od organiziranja ovakvih manifestacija i bez ikakve potrebe ne unose nered među građane glavnog grada Bosne i Hercegovine“, dio je saopćenja za javnost Kantonalnog odbora Stranke demokratske akcije Sarajevo, objavljenog nakon najave da će u glavnom gradu Bosne i Hercegovini biti održana Parada ponosa.

SDA je, ne treba dušu griješiti, „prepoznatljiva i u BiH i izvan nje“ po načinu na koji shvata i štiti ljudska prava. O njihovoj odlučnosti „u borbi protiv svakog vida diskrimanicije u našem društvu, u cijeloj državi i po bilo kojoj osnovi“ mogu svašta reći, uz mnoge, ali mnoge druge, Senad Avdić i Senad Pećanin, Ozren i Adi Kebo, Ahmed Imamović i kompletna ekipa filma „Go West“...pa sve tako do Predraga Kojovića, a preko familija žrtava s Kazana ili iz Bugojna.

Niko, međutim, ne može objasniti – osim kakvog, za sada nepoznatog budućeg dobitnika Nobelove nagrade – način razmišljanja prema kojem će konzumiranja građanskih, Ustavom zagarantiranih prava „produbiti jaz između ljudi različitih shvatanja, a ljudska prava neće dobiti novu vrijednost“.

E zamislimo sada, u roku odmah, šta bi bilo da, recimo, Milorad Dodik poruči Bošnjacima ili, konkretno, Stranci demokratske akcije, odustajanje od obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, kojeg on, ali i značajan broj žitelja Republike Srpske, u najboljem slučaju smatra općinskim zločinom, pa insistiranje na sjećanju i nazivanje stvari pravim imenom može „samo produbiti jaz između ljudi različitih shvatanja“.

Zamislimo, također, šta bi bilo da, evo neka bude Dragan Čović, pozove „braću Bošnjake“ – kako ih je ono zvao u kampanji za posljednje izbore – da malo šute o Ahmićima ili Dretelju, jer im se mišljenje ne poklapa sa onim HDZ-ovih najvjernijih glasača, pa svako njegovanje kulture sjećanja može „samo produbiti jaz između ljudi različitih shvatanja“.

Možemo sada, kada nas je već krenulo, zamisliti i nešto što godi uhu SDA: saopćenje u kojem sarajevski Kantonalni odbor te stranke poziva familije žrtava s Kazana da konačno shvate kako su u toj jamu na Trebeviću nađene kosti zalutalih alpinista amatera, pa insistiranje na tome da je riječ o ljudima ubijenim od strane vojnika Mušana Topalovića Cace, može „samo produbiti jaz između ljudi različitih shvatanja“.

Jednako nam sada valja zamisliti i poziv obiteljima nestalih Bugojanaca da konačno priznaju kako je na stadionu „Iskre“ one jedne davne, strašne godine, održavan masovni trening nogometnih veterana i amatera, te da svako insitiranje na tome da je na stadionu bio logor uspijeva „samo produbiti jaz između ljudi različitih shvatanja“.

U pristojnim, razumnim, ovostoljetnim, uljuđenim državama i društvima se o pravima LGBTI zajednice i ratnim zločinima uglavnom ne govori u istom kontekstu, osim ukoliko se ne želi ukazati na to da je neko ubijen isključivo zato što je bio gay, bez obzira na sva druga opredjeljenja. U tim pristojnim, razumnim, ovostoljetnim, uljuđenim državama i društvima se prava pripadnika i pripadnica LGBTI zajednice podrazumijevaju – računajući i ono na održavanje Parade ponosa – dok se o ratnim zločinima ne govori s ciljem da u reprizi rasplet bude krvaviji, već da reprize ne bude.

U SDA to ili ne razumiju ili neće da razumiju, nevažno je jer je ishod jednak, odnosno bit će jednak onome od prije jedanaest godina kada je u Sarajevu, bio je 28 septembar, otvoren, pa nedugo zatim i zatvoren Queer Festival.

Otkako je QSF najavljen, trajala je bjesomučna kampanja protv tog, pretenciozno nazvanog događaja kojeg su činile izložbe i slični, inače slabo posjećeni kulturni događaji. Vjerski službenici su i tada, baš kao i sada, palacali jezikom nerazblažene mržnje, SDA je, naravno, u praksi demonstrirala odlučnost „u borbi protiv svakog vida diskrimanicje u našem društvu, u cijeloj državi i po bilo kojoj osnovi“, osim ukoliko u njenoj centrali ne procijene drugačije, dok su u protokolima internetskih mudraca objašnjavane najbolje tehnike spaljivanja homoseksualaca priručnim sredstvima.

Tada, pred kraj prve decenije ovog stoljeća, u velikoj su, zreloj, sredovječnoj ljubavi bili predsjednik SDA Bakir Izetbegović i sadašnji čelnik Saveza za bolju budućnost, iznenađujuće tolerantni Fahrudin Radončić, čiji je dnevni list predano i planski radio na kreiranju atmosfere koja je završila masovnim premlaćivanjem posjetitelja festivala.

Osim što su u međuvremenu izvjetrile emocije pomenutih čelnika bošnjačkih stranaka, promijenila se i policija koja prije 11 godina nije provela anketu o tome treba li hapsiti ili štiti goste i organizatore Sarajevo Queer Festivala, na koje su verbalno nasrnuli pripadnici vehabijskog pokreta, a fizički golobradi huligani među čijim metama je bio i današnji predsjednik Naše stranke, Predrag Peđa Kojović.

Ne treba, nije fer, samo SDA i njenu bazu optužiti za homofobiju. Ta je vrsta mržnje, uz siromaštvo, najčvršće vezivno tkivo ovdašnjih naroda i narodnosti samo što je, za razliku od mnogih drugih političkih organizacija, najveća bošnjačka stranka reagirala najbrže i najgluplje u isto vrijeme. Posljedice, da se ne lažemo, nije teško predvidjeti: pozitivne biti neće - osim, naravno, za one koji vjeruju da većina određuje mjeru slobode bilo koje manjine, od rodne do etničke. Ili, u prevodu, od LGBTI zajednice u Sarajevu, do konstitutivnih naroda na onom teritoriju na kojem je neko drugi znatno brojniji.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close