Apsolutno romantično!

Lenjinovo Šetalište N. Š. Zrinjskog

Istina, toliko smo puhnuli k…. za uši da smo normalnim stvarima počeli davati čudesna obilježja, ali kad smo već tu gdje jesmo, prihvatimo realnost i počnimo konačno živjeti neopterećeno.
Kolumna / Kolumne | 04. 01. 2018. u 08:47 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mostar je teška tema. Činjenica je da je njegova povijest, pogotovo ova bliža, koje se svi na svoj način sjećamo, počesto i dijametralno različito, deprimirajuće olovna i siva, puna zaostalih gelera koji i danas znaju nauditi. Ali je Mostar teška tema i zbog jedne druge činjenice – njime se glasno sve ove godine uglavnom bave teški i olovni ljudi, oni kojima svaka o budućnosti za sobom povlači dvije o prošlosti.  

Isključivi likovi koji svoje političke ambicije grade na „teškoj i ozbiljnoj mostarskoj situaciji“ i u skladu s tim djeluju jednako zastrašujuće kao i ona sama, uvijek su prvi kad treba uzeti pitanje Mostara u usta, a meni je toga već navrh glave. Sva ta siva lica koja i kad se smiju izgledaju fejk i posve neprirodno, jednostavno mi ne pripadaju gradu koji je jedino živ onda kada je lepršav, šaren i pomalo aljkav, na onaj mediteranski način.

Jebite se spasitelji, čuvari i brižnici!

Na vrh mi je glave upravo takvih,  koji se pritom prema Mostaru odnose kao prema tuđem paščetu, jer ih je netko davno naučio da se Mostar nipošto ne treba voljeti, kad ga već ne možeš razumjeti, ali, eto,  nije na odmet od njega uzeti sve što se može. A može se. Još uvijek.

Isto tako mi je na vrh neke stvari baš takvih koji  danas vole jedan Mostar, onaj svoj, zamišljeni, mitološki, skoro pa mitomanski, i sve što ne ulazi u takav Mostar, njima nije Mostar. Niti vrijedno Mostara. Što, ako mene pitate, nije nimalo simpatično. Niti smiješno. I jednako je mržnji čak i kad se ljubavlju okiva.

Sve su to, uz još neke varijante koje zbog kratkoće forme neću spominjati, samo različite nijanse sive. Siva koja ne razumije ironiju. Koja ne razumije vic i boji ga se. Siva kao karijera. Siva kao mediokritet. Siva kao prvi u redu za predsjednika razreda i ono iritantno ponavljajuće „drugarice, mogu li ja!“. Siva kao nestrpljivo dignuta dva prsta. Siva kao Bane. A siva i Mostar ne idu skupa. Ako mene pitate, Mostar je jedino Mostar u koloru. Dakle, ništa crno – bijelo, nego tisuće nijansi crvene, žute, plave, zelene, baš u inat uvriježenoj crno – bijeloj postavci grada!

Samo opušteno i u bojama

Imali smo neki dan Doček Nove u gradu. Bilo je, zapravo, neuobičajeno divno, zar ne? Na trenutak je izgledalo kao da više ništa nije bitno, samo je važno da budemo tu. Oživjelo Šetalište kao da je negdje mnogo zapadnije, ljudi sretni i veseli, sviraju, pjevaju, vesele se Mostarci i njihovi gosti. Ne bih pretjerivao, ali ne mogu ni šutjeti da je to onaj Mostar koji hoću, Mostar koji cijeni sebe i misli na sebe, ali pritom ne pretjeruje i ne traži karizmu tamo gdje je nema. Mostar neopterećen sobom, ali dovoljno opušten da mu to ni najmanje ne smeta.

Bio je to istinski Mostar u bojama, a ne crno – bijeli Mostar. Mostar u kojem je, barem na jednu noć,  konačno sadržaj bio važniji od forme. Znate, uz teške ljude koji čine grad još težim, baš to insistiranje na formi umjesto na sadržaju, što je tipično za sive prodavače magle,  učinilo je Mostar grozno paraliziranim gradom. Gradom u kojem je životno bitno je li Šetalište nosi naziv ovoga ili onoga, a to što se na Šetalištu malo Mostaraca šeta ili što se ništa ne događa ili što ono ne povezuje ništa bitno, to i nije neki problem…

Pobratimstvo ulica u svemiru

Istina, toliko smo puhnuli k…. za uši da smo normalnim stvarima počeli davati čudesna obilježja, kao što ja sad glorificiram Doček Nove godine na otvorenom, makar znam da nas je za potpuni trijumf na ulicama trebalo biti barem kao i onih što su ostali po kućama. No,  kad smo već tu gdje jesmo, ili gdje smo tu noć pokazali da itekako možemo biti, prihvatimo realnost i počnimo konačno živjeti neopterećeno. U nadi da će većini u ovom gadu to sutra postati manir.

Za početak, tu noć je bilo toliko dobro da je malo tko mario kako se Šetalište zove. Kladim se da bi većina ljudi tu noć potpisala da se zove Lenjinovo Šetalište Nikole Šubića Zrinskog ili votever, samo da je tako lijepo svaki dan. Žišku što hoću reći? Sadržaj umjesto forme, boje umjesto crno – bijele.

P.S.

I još jedna stvar koja mi je zapela za oko. Vraćajući se među posljednjima s Dočeka, primijetih gomilu smeća ostavljenog u kante, na kante i uz kante koje su obješene duž Šetališta. Vrlo malo, gotovo ništa, makar su kapaciteti za primanje otpada zbilja bili minimalni, bačeno je bilo sa strane. Neki novi, iznenađujući Mostar, rekoh sebi i zadovoljno krenuh kući. Ni sivilo sutrašnjeg, prvog dana u godini nije mi uspjelo odagnati unutrašnji optimizam. Zbilja je tako malo potrebno…

Kopirati
Drag cursor here to close