Hoćeš daštaćeš

Kupi kablove, gasi agregat!

Odbacite bilo kakve mjere kojima ste krenuli mjeriti tko je prav, a tko je kriv, tko je vaš, a tko je njihov.
Kolumna / Kolumne | 14. 03. 2019. u 09:59 Boris ČERKUČ
Kopirati

U ovom našem postdaytonskom cirkusu samo jedno je sigurno – razum i logiku ostavite po strani! Odbacite bilo kakve mjere kojima ste krenuli mjeriti tko je prav, a tko je kriv, tko je vaš, a tko je njihov. Pogrešno mjerite i krivi vam je metar.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naravno, posebno odbacite one parametre koji u sebi sadrže nepomirljive i suprostavljene ideologije, nepomirljive i suprostavljene nacionalne programe, nepremostive razlike u razmišljanju, čvrsto određene i glasno objavljene principe preko kojih se neće ići...samo pratite tokove novca i sve će vam se samo kazati.

Kad su u pitanju podjele funkcija, zbog kojih, ako ste zaboravili, izbori zapravo i postoje, sve pada u vodu. Kad treba drugarski srediti stolicu ili ruku visoko dignuti u zrak zbog zajedničke koristi, učas se smetnu svi vajni principi i nestanu sve one objektivne prepreke, crvene linije ispod kojih se ne ide i ultimatumi bez kojih nema pregovora, sve te stvari koje se desetljećima uzgajaju k'o bonsai, samo da bi bile nepremostiv jaz među ljudima i narodima – i da bi o svakoj prigodi bili adut za izvući ga iz rukava.

Folklorno društvo „Zajedno smo skupa“

Zaborave se sve slavne bitke i svi oni pali za slobodu, svi naši folklorni običaju u kojima „nećemo i ne damo“, a koje se tako vješto podgrijava od datuma do datuma. Zaborave se neprijatelji zemlje i oni koji stalno protiv nje rovare, mnogi se patrioti skenjaju uletom u mekanu fotelju, a blokovi, naoko čvrsti k'o ideološka stijena, raspuknu k'o da ih nikad nije niti bilo, samo ako se, kao u onoj popularnoj društvenoj igri, pokaže da je jedna stolica manje nego li ima guzica. A neprijatelj k'o neprijatelj – silom Daytona, ako već ničim drugim, meka stolica ga unaprijed čeka! I mi ćemo skupa s njim, a a i on skupa s nama, makar se stalno javno koljemo na mrtvo ime. I što se tu može, je l tako?

U čitavom ovom našem cirkusu postoji čitav niz malih cirkusa kojima se zadržava pravo na fotelju. Čitav niz folklornih radnji koje kroz zgusnut kalendarski raspored imaju podsjetiti na prošle dane kad su „oni nas...ali već sutra i mi njih“, a koji su tu samo da ih mediji svake godine sve više i više prate i pojačavaju im okus. Sve sa svrhom i razlogom. Show must go on...

Hop, cup, na kalup, čet'ri babe, a jedan zub!

Dimne bombe svuda su oko nas, udice su bačene i mi ih tako lako zagrizemo. I grize se gdje ne bi trebalo, a bezubo se hropće na stvari koje prolaze pred nosom, a važnije su od tisuće mamilica kojima nas lože. Postrojili se tako neki dan ljubitelji tog i takvog folklora na Drini, sve uredili da bi bilo više epoleta, zastava i kokardi nego metara koje isti mogu pretrčati. Da te mediji ne usmjeravaju gdje da ih gledaš, ti bi sigurno na njima prvo vidio stomačine i neopeglane uniforme koje više sliče kakvim trenerkama s buvljaka, a onda bi ih nekako stavio i u kontekst rata. Da ga, gluho bilo bude, svi ti trećepozivci prvi bi nastradali, ako bi uopće uspjeli doći do fronta.

Brat bratu, oni su tu bili i prethodnih godina, samo se ove godine svi krenuli čuditi i arlaukati kao da im je prvi put. U postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, koja je znamo već kakva, od čega se sastoji i na kojim temeljima je napravljena, postrojavanje tog tipa zapravo je jednako čudo kao da se postroji veteranska vatrogasna postrojba. S tim da ovo, ipak, nisu vatrogasci, nego upravo služe za održavanje i potpirivanje vatre i inata. No, na kraju svakog takvog jednodnevnog spektakla ne krije se ništa drugo nego novac, korist, vlast.

Đe' peto?

Svaki lutkar svoje predstave nudi, svaki meštar ceremonije raspoređuje svoje harlekine na strateška mjesta – a mediji k'o mediji, svakoj predstavi će po potrebi zalijepiti etiketu „šokantno“, „skandalozno“, „osuđujuće“, samo da upravi poglede biranog javnog mnijenja u točku gledišta i razmišljanja koje je unaprijed kalibrirano. Jučer četnici na Drini, sutra neke druge uniforme na nekoj drugoj čuki, na nekoj drugoj obali, na nekom drugom mjestu, ali s istim razlogom. Vatrogasci? Ne, vatropirci! Kosturi iz ormara, a ormari slabih baglama.

I što da se radi? Prije smo imali samo dvije opcije, da ih staviš na „ignore“ i čekaš da uvenu sami od sebe ili da probaš urazumiti narod da ne gleda vazda đe im sugeriraju. Da ne vide samo gnjusne poruke i na hrpu nakupljene bradate spodobe, nego da vide otromboljene rekreativce kojima je netko platio prijevoz, tepsiju i po dva pića. Da ne vide poruke preko kojih se neće prijeći, nego da vide cirkus, predstavu za mase na kojoj profitiraju samo oni koji prodaju priču i ulaznice. Druga opcija je bila da se prepustiš i pjeniš, ovisno koji dan na kalendaru padne.

Care, (at the end of the day) samo pare!

U međuvremenu smo dobili još dvije opcije – jedna je, svakako, pokupi se, što možeš mirnije i dostojanstvenije i otiđi nekamo gdje cirkus nije svaki dan, gdje ne boli glava od vazda istih poruka i „mi njima, a oni nama“ inata. Druga je da pogaziš sve ranije proklamirane ideale i pratiš tok novca, ne bi li i ti umočio noge u isti. Čujte, nisam jednom vidio drage mi ljude da to učine, da odu, da umoče – ili i da odu i umoče!

I ne zamjeram nikome – u ovom postdaytonskom ludilu nikakvih pravila više nema – i svak' zapravo igra za sebe. Kad te napusti mladenački žar ti postaneš Neymar. Naivna potreba za mijenjanjem svijeta strada već onda kad ti počnu stizati računi na mjesečnoj bazi, uz dlake na nezgodnim mjestima prvi znak da si odrasla osoba. Kad ti počnu treperiti živci, kad se upitaš prvi put ne za tuđe, nego za vlastito zdravlje, jednostavno počneš razmišljati prije svega o sebi.

Učini bar jedan pogrešan korak...

Možeš se i dalje malo zavaravati da si tu zbog svih, da želiš bolji i ljepši svijet za sve, sve je to lijepo i krasno, ali ne može se oteti dojmu da je na životu još samo kao izlazna strategija prema neupitnom kraju, polako priznaješ svakog jutra iznova da postaješ svjestan da iza sve te svjetine koja te tapše po ramenu, koja ti olako dijeli komplimente, koja svoju frustraciju lijepi bespogovorno na tvoje velike misli, zapravo prečesto vrebaju ljudi s pokretnim očnjacima.

Očnjacima koji sijevnu čim se neispunjeni, neiživljeni, pogrešni i protraćeni životi, životi zarobljeni iza kulisa cirkusa, u mraku ostave s konjskom balegom, nađu odvojeni od iluzije koja ih drži na okupu. Ili iluzija jednostavno napusti njih.

Goni, mali, goni!

Pitate se otkud toliko jala, mržnje i bezobzirnosti, otkud toliko bljuvotina koje se više i ne kriju? Samo pratiš tokove novca i onda gomile onih koji grozno zavijaju kada ih netko otkrije i umoči šapu prije njih. Ne zato jer je to htio, nego zato jer je odlučio konačno spaliti iluzije. Iluziju da smo toliko dobri, fini i nekakav štof. Iluziju koja traje sve dok svinje ne dođu na masnu krpu. Tek tada, kada odlučiš iskočiti iz čamca koji još uvijek pruža lažnu nadu, kreće pravi cirkus, s pravom krvlju i pravim karakterima. Tek tada vidiš duplo golo od iluzije. Čak i više od toga.

Vječna mladost je jedna velika iluzija, a vječna borba je glupi ideal koji ostavlja strašne posljedice na onoga koji se nije na vakat sjetio iskočiti iz čamca u kojem je veslao dok su drugi samo putovali. Ima li što jadnije od pretilih šezdesetogodišnjih punkera koji se pijani šutaju pod binom i čovjeka koji je ideale gurao iz inata k'o govnovalj onu kuglu, samo da bi mu se na kraju smijali isti oni koji su ga čitavo vrijeme tapšali?

Zašto biti govnovalj i olinjali punker, zašto ne dati sebi priliku za malo osmijeha, onako, sa strane? Zašto biti samo tupi gledatelj ili krotitelj u cirkusu? Zašto nositi glavu u torbi, kad možeš torbu o ramenu? Zašto govoriti da treba, kad jednostavno možeš?

Uostalom, zašto ne zavrtjeti još jednom onu Balaševićevu s istoimenog albuma Ranog mraza iz 1980.? Ovaj put odistinski. Od riječi do riječi...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati