Rupa u zidu

Kronika naše akademske propasti

Otvoriš li našim ljudima rupu u zidu, teško da će neki od njih imati moralnu dilemu kako kroz rupu nije lijepo proći, nego je uvijek bolje ići na službeni ulaz i platiti kartu.
Kolumna / Kolumne | 13. 02. 2020. u 09:14 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nemam  ja nikakvih iluzija o našem narodu. Sagradiš li mu ogradu, kao znak da ne može proći tuda, naš narod će stati uz ogradu i vjerojatno nakon nekog vremena odlučiti zanima li ga to što se zbiva unutar ograde baš toliko da bi platio kartu na službenom ulazu. Tako će neki otići doma, a ovi drugi će još jednom razmisliti. Unutra je zanimljivo, ali postoji li neki način da se ipak uđe nekako okolo? I tako, neki će ući uz plaćanje, a neki će jednostavno čekati priliku da im se netko smiluje i pusti ih unutra. Ili potražiti nešto još alternativnije.

Na neku čudnu foru, smatram na osnovu ranijih iskustava s našim ljudima, broj onih koji će tražiti priliku da nekoga umole da ih se pusti bez karte (ili preko reda) je drastično veći kod nas, nego kod mnogih drugih europskih naroda. I nije li upravo to primjer zašto je kod nas sve nakaradno, a tamo sve uređeno?

Posebna je priča stalna težnja da se u postavljenoj ogradi nekako pronađe ili napravi rupa. Nešto što je u uređenim društvima ili nezamislivo, ili je otpočetka striktno kažnjivo pa postalo neisplativo, a onda i nezamislivo, ili izaziva ogromnu moralnu dilemu, u nas je zapravo znak pobjede. Otud ovdje toliko razvaljenih žičanih ograda gdje god ti pogled seže, toliko oborenih taraba, toliko rupa u zidu...

Kad se otvori rupa i ukaže prolaz, nema ovdje te moralne dileme koja bi mogla našeg čovjeka spriječiti da kroz nju prođe. Ona šačica moralno deformiranih, koje ovdje još uvijek peče savjest ili koja je na tako visokom nivou svijesti da zna kako jedan prolazak kroz rupu u ogradi nužno za sobom vuče posljedice kojima se isprva uopće ne nazire početak, ali će svakako naići kad im se najmanje nadaš, obično se ovdje zove papcima, naivčinama, idiotima.

Svi ostali su, bespogovorno prolazeći kroz rupu i zaobilazeći službeni ulaz, ne samo pokazali snalažljivost i bezobrazluk, nego u neku ruku i balkansku superiornost, trijumf drskosti i pojedinačnog interesa nad pitomošću i svjesti o zajedničkom , odnosno trijumf kaosa nad uređenim društvom.

I dok bi neki Nijemac, Norvežanin, Englez ili Nizozemac, stajao pred rupom i gledao kako je čim prije zakrpiti ili barem obavijestiti nadležne da je rupa tu, naši će halapljivo požuriti ne samo da je prošire, nego da kroz nju provuku i čitavu familiju i gomilu prijatelja, a neki sa posebnim smislom za biznis uskoro će na svoj način naplaćivati prolazak kroz rupu.

Nominalno je još uvijek jeftinije proći tuda nego na glavni, službeni ulaz, ali prava naplata zapravo dolazi kasnije, u vidu vraćanja protuusluge. Ili u vidu stalnog rizika da te nekad netko drugi uhvati da si prošao tuda. Taj rizik, doduše, ovdje je uvijek bio toliko mizeran, da realnog straha od njega nikada nije bilo. A ne znam hoće li ga ikada i biti. A da ne spominjem krajnju i konačnu posljejdicu koja se zove devalvacija društva u kompletu, koja nastupa kada su službeni ulazi prazni, a na rupama gužva.

I tako, došli smo do te granice - rupe su svuda oko nas. Umjesto da se prolazilo službenim ulazima, kod nas se sve više provlačilo prečicama, uspinjalo se alternativnim rutama, tragovi se zametali sumnjivom dokumentacijom, dijelile se diplome za nepostojeće znanje ili nepostojeće diplome za samo znanje da takve postoje...


Eto, te naše diplome, recimo. Klasična rupa u zidu. Razne sistematizacije u javnim poduzećima i sustavu javne uprave kroz prošlih dvadeset godina stvarale su idealan ring za borbu „kadrova“, u kojoj bi oni sa manjom školom na papiru bili stalno u riziku da će ih se gurnuti iz fotelje i solidne plaće u kakav loše plaćen zapećak, a na njihovo mjesto posaditi nove kadrove sa zlatnim preporukama.

Potkapacirani, umorni ili naprosto nevoljni, uglavnom oni kojima je završiti fakultet bila mislena imenica, stavljeni su u stanje stalnog, latentnog straha – no, za rješenje svake brige dobili su odjednom priliku da se zauvijek riješe životnog problema!

Naime, skupa sa novom sistematizacijom uskoro bi se pojavio i neki način da se fakulteti završe nabrzaka, uz određenu naknadu i uz neki prijateljski mig. Isprva na pravim, „starim“ fakultetima na nekom novom, brzopoteznom kolegiju, a uskoro ni to neće biti dovoljno, pojavit će se čitava plejada gepek – fakulteta, koji su za malo muke i ništa nauke nudili neporeciv papir. Ne lažimo se, vjerojatno svatko od vas zna barem petoro takvih stručnjaka, koji nisu imali nikakvih moralnih dilema kada su ih doveli pred rupu. Prvo su išli potkapacirani, pa onda ovi s manjkom vremena, pa onda i svi ostali, kad su vidjeli da je Vrag odnio šalu...

Sretni što konačno imaju papir koji ih neće maknuti s mjesta i plaće na koju su naviknuli – ili što konačno imaju papir koji im sutra garantira novo radno mjesto i bolju plaću, uopće nisu brinuli o tome kako će sve veća i veća najezda prolazaka kroz rupu preko gepek – fakulteta obezvrijediti klasične visokoškolske diplome i trud onih koji su nekim čudom upisali fakultet da bi postali stručnjaci, što će u konačnici dovesti do toga da nestručan, ali s papirom u rukama, čini većinu, a sve manji broj stručnih bježi iz zvjerinjaka u kojem su sve norme pogažene, a svaki zid i svaka ograda imaju više rupa nego „mesa“.

I, što sada?

Da se razumijemo, bilo kakva najava revizije diploma zaposlenih u javnom sektoru službeno je poraz same vlasti, društva kojeg je kreirala i državnog aparata kakvim rukovodi. Pitanje je, naravno, smatra li ona to uopće porazom ili je svaka revizija tek maniristički, kozmetički potez) Jer prava revizija bila bi dubinsko i moralno promišljanje i suočavanje s vlastitim greškama, povratak na onu prvu rupu koja je izbušena u zidu i kroz koju se nahrupilo bez primisli da će nam se nekada osvetiti sve naše prečice – i postati zapravo naše stalne stranputice.

Uostalom, nije li svaka revizija trebala biti odrađena već na samom startu – pri zapošljavanju ljudi? Je li tamo, da smo normalno društvo,  svaka diploma trebala biti pregledana sa svake strane, provjerena na izvoru -  ili je baš tu u startu napravljena varijanta tipa  - tišu, okreni vugla, gledaj u plafon, zažmiri?

Naravno da je bilo tako -  pa sjetite se i sami, je li vas itko ikada provjeravao na rupi ili vam je samo rekao da zavežete i požurite? A vaše je bilo samo da ušutite i kasnije okrećete glavu i pravite se ludi na sve što vam se oko vas činilo nenormalnim.

Jer, jebiga, čemu se čudite, čemu moralne dileme - i vi ste se tako onomad provukli, zar ne? Čak i ako nikad niste platili punu cijenu, sada tek kužite da je ona ipak plaćena...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close