Prst krivnje

Kao kad te FTV ubije reprizom

Kolumna / Kolumne | 15. 12. 2016. u 08:26 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Malo je medija koji nas zadnjih nekoliko dana ne podsjećaju kako je nekada lijep bio Alep i koji nam onda za usporedbu nude aktualne slike identičnih mjesta na kojima je nekad bujao život, a sada su ruševine, razbacane kao skelet životinje koju su lešinari potpuno razvukli.

Možda je malo ružno napisati da mi sve to ne izaziva neke ogromne emocije, ali nešto s tim mojim emocijama definitivno nije u redu. Gledam mirno, naime, te slike, sve te drevne građevine i sve te tipične bliskoistočne četvrti koje su sada nulirane i sve mi se nekako čini blisko, domaće, čak i, oprostite na izrazu, nekako normalno. Da, do đavola, normalno!

Uostalom, i sami znate da je teško definirati „normalno“ i da je ono promjenjivo kroz prostor i vrijeme i ovisi o trenutnoj slici svijeta oko nas. I postotcima kojima većina definira normalno. I, ako pogledam kroz prozor u potrazi za slikom svijeta, odavde će mi se Alep učiniti manje šokantnim nego li bacim pogled iz Pariza, Londona ili New Yorka. Razlog je jednostavan. Ruševine? Da, između ostalog.

Koje tražite, one od betona, od cigle, od društvenih i socijalnih odnosa - ili, možda, od kostiju, mesa i kože? Samo recite!

Slikom na sliku

Umjesto da kažem – Gospode Bože! – i pri tom razjapim usta u položaj „šok“, te stavim desnu ruku na predio grudnog koša za koji smatramo da krije dušu, ja nekako hladno listam slike iz Alepa, točno znajući da me tu ništa nema iznenaditi, a kamoli dirnuti. Osjećam se pomalo…uh…baš kao kad dođem u goste pa me tamo udave albumima punim tipiziranih slika s putovanja i ljetovanja u klasičnim pozama koje svi mi imamo na svojim slikama u svojim vlastitim albumima. Reći će netko - grozno, ali grozota je, baš kao i ljepota, u oku promatrača.

I taj prst krivnje u onoga tko je srušio grad...tako lako svođenje svega na jedan račun, kao da je račun sam od sebe, kao da ne postoje aperitivi, predjela i jela u više slijedova.

Ne ruše grad samo topovi, ne ruši ga samo „režim“, ruke dadne i „umjerena opozicija“. Ali još je gore kad ga se sruši iznutra bez municije i bez emocije, zar ne? Kada ljudske duše postanu hladne i bezosjećajne, kada svoj strah griju tuđim bolom i patnjom drugih. Tu topovi samo nađu cilj, sve im je već kao na dlanu.

Ima mrtvih gradova koji sjaje noću i lijepo izgledaju po danu, kao da se ništa dogodilo nije. A mrtvi su. Zato jer su u njima ljudi bez duše.

Kako baš i ne lajkam lažno javno prikazivanje emocija, tako se neću truditi javno odglumiti suosjećanje za jedan daleki grad, za jednu zemlju u kojoj nikad nisam bio, ali ne zato jer sam besosjećajni pasji skot, nego zato jer generalno smatram da je empatija prilično precijenjena stvar i kad je se iznese javno, oksidira kao jabuka i sva se nekako ugužva i pocrni. I da, često je isforsirana baš od strane onih koji nas suptilno tjeraju na empatiju ne bi li prikrili ono bitno – drugim riječima, ne volim da me lože na empatiju oni koji nas lože i na ratove.

Počinje li sve bez valjanog razloga?

Emocije – prokleta stvar! Ne volim kad emocijom manipuliraju kao publikom u onim talk show programima preko blesimetra. Pa nam kao na kartonskoj tabli poruče preko medija – idemo sad osjećati i suosjećati! Generalno. I to isti oni koji su izbjeglice iz tih istih danas emotivno vrućih gradova pretvarali u generalno opasne brojeve koji su nam prijetnja, vidjeli u njima osvajače i napadače na našu tradiciju i genetski materijal.

Tvrd sam na osjećajima, jer sam te slike lijepog grada zauvijek pogubljenog u ruševinama već vidio, jer sam slike svega ljudskog zauvijek pogubljenog skupa s gradom već vidio - a i danas ih gledam, jer sam tu emociju koja nastaje kada jedne slike pređu u druge slike već preživio – i na kraju krajeva, i dalje živim u jednom Alepu.

A živjeti i preživjeti u Alepu znači biti nešto drukčiji. Alep očvrsne čovjeka, odvoji ga od viška emocija, natjera ga da ogugla, jer u suprotnom može lako da se rikne. Alep te, kad ga jednom pogledaš u oči, naprosto klistira i riješi infatilnih osjećaja kao što je očekivanje dobrote i milosti od onih koji ni dobrotu ni milost ne daju. Alep te ostavi ugašenog, kao crnog leptira koji se zaleti na uličnu svjetiljku.

Nazovi M radi umorstva

Kad si preživio u Alepu preživio si i „ili – ili“ situaciju. Bolje rečeno, gomilu „ili – ili“ situacija. Nakon svega toga pristao si prežvakati puno toga, pristao si navući tvrdu kožu i ugasiti pogled, odnosno staviti ga na „energy save mod“. Nije baš poželjno gledati širom otvorenih očiju kad živiš u Alepu, postoji opasnost da se brzo ugasiš k'o prosječan android smartphone.

I nisi baš sretan kada ti netko podvali stare slike, pa te umalo resetira. Ako ne paziš, vratiš se lako na vražje tvorničke postavke. A od toga u Alepu, već sam rekao, lako može da se rikne.
I tako, gledam ja te slike, emocije su na niskoj razini. Ni blizu reseta, znam kako teško bi bilo na tvorničkim postavkama još jednom proći sve to. I ne, ne bi za šok trebalo ići u daleku Siriju, dovoljno bi bilo izaći ovdje na ulicu i širom otvoriti oči. Bojim se da bih se suočio s Borgesovim Alephom, točkom iz koje se vidi i spoznaje čitav svemir. Hladan i mračan, skoro kao ljudska duša.

Alep, Aleph….i nije neka razlika, zar ne? S tim da je Aleph početak, a Alep, nažalost, nije kraj.

Kopirati
Drag cursor here to close