Perpetuum immobile

Kad ostaneš, a zapravo si otišao. I obratno.

Često je jedina razlika između strpljenog, koji je ostao, i spašenog, koji je otišao, suštinski samo u jednoj stvari. Ovaj drugi je pronašao cilj, što ne znači da će ga dugo zadržati.
Kolumna / Kolumne | 20. 12. 2018. u 10:21 Boris ČERKUČ
Kopirati

Ljudi odlaze zbog mnogih stvari. Odlazili su i ranije, odlazit će i dalje, to je proces koji ne možeš zaustaviti sve dok ne stvoriš sigurno društvo s viškom radnih mjesta ili društvo cilja s manjkom radne snage. To, nažalost, ovdje nemamo.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

No, isto tako ne volim kada ovdašnja javnost krene u mrtvi defetizam i kada se nove odluke Njemačke o nešto liberalnijem pristupu novoj useljenoj radnoj snazi proglasi automastki novim egzodusom ljudi iz ovih krajeva, sve sa naslovima tipa „Tko će ostati?“ ili „Svi će ići u Njemačku“.

Neće. I nismo mi jedina zemlja na svijetu, nismo mi jedini narodi koji cure prema negdje i nismo jedini kojima se događa iseljavanje. Samo malo bolje pogledajte i vidjet ćete da smo kap u moru svjetskih migracija i da ima nacija i naroda koji cure kao do kraja odvrnuta slavina, štrcaju okolo kao gumeno crijevo pod maksimalnim pritiskom, dok je kod nas još uvijek, hvala na pitanju, curenje naroda u domenu normalnog.

Sve je isto, samo je PR bolji

Reći ćete – kako, čovječe, kad mi je pet najboljih prijatelja otišlo u zadnje vrijeme? Odgovorit ću da je od četrdeset troje učenika iz mog razreda u osnovnoj ovdje trenutno nas pet, šest, da iz svih mojih razreda srednje mogu nabrojati one koji su ostali ovdje na prste jedne ruke i da nas je od stotinjak na faksu danas ovdje manje od deset. I da nijedan od navedenih nije otišao u zadnjih nekoliko godina, nego puno ranije. Migracije ljudi koji su činili moj život su stalne i samo se nastavljaju na migracije ljudi koji su činili živote mog oca, mojih djedova...jedino je sad lakše otići, ako imaš pravu putovnicu, što ne znači da ne idu i oni sa krivom.

Naravno, neću poreći da su sva slatka obećanja o tome da ćemo, kad se izborimo za našu stvar i sačuvamo svoje (vrijedi za sva tri naroda, dakako) imati budućnost bolju nego ikada, očito bila samo sranje kroz gusto granje, ali jednako tako ne dozvoljavam da se isključivo političari smatraju odgovornima za to što nam je tako. To je simplifikacija stvarnog problema.

Sranje kroz rusko granje

Banana države i njihovi političari, kao što i mi jesmo majmunčići u istom kolu, samo su izvođači radova za velike gazde i, ma koliko im se tepalo da su lideri, oni zapravo ne mogu, sve i da hoće, prkosno okrenuti ovaj šuplji čamac kontra velikih valova. Prošlo je vrijeme kad smo realno bili nekakva sila i imali svoje, makar i prigodno iznuđeno „ja“,  koje je na svojim granicama moglo zaustaviti sve što nam ne odgovara, pa makar se zvalo i „pravilo u skladu sa EU standardima“. Uvozni lobiji danas jači su od najjače karike krhkog lanca zapovijedanja, a jesi li digao glavu s pitanjem ili proturijekom, velika majka iz, recimo, Bruxellesa te čukne po glavi.

Na šupljem čamcu svi se ponašaju kao da su slučajno tu, što opet ne čudi, s obzirom na gadan mamurluk devedesetih koji i dalje daje dojam da nas je ošamarilo nešto što zapravo nismo htjeli, ali svejedno šutimo, jer ni u koga više nemamo povjerenja. A bez međusobnog povjerenja, da prostite, nema ni krpljenja zajedničkog čamca, a pogotovo ne gradnje sasvim novog.

A mi svesrdno radimo, onako sitnošićarski, na tome da povjerenje ostane tu gdje i jest – nigdje. Gradimo svoje male kule od pijeska, rušimo mostovezidajući zidove, zadovoljavaju se infatilni mokri snovi pojedinaca, sve ostalo je jedva spomena vrijedno. Cirkusi, lokalne atrakcije stvaranja vlasti, koja zapravo i nije vlast, nego puki  izvođač radova koji uglavnom od svaka dva kamiona cementa ukrade jedan, te ima smisao samo u tome da pozapošljava vjerne, ne nužno i vrijedne.

Starog kalendara djedovino...

I nije čudno da je lako stvoriti atmosferu da je životni cilj uteći s tog ruzinavog broda, koji kao Ukleti Holandez pluta, što bi Štulić rekao, kao rijetko govno. Bez cilja, bez kormilara, bez snage, čekajući da ga vjetrovi opet bace na hridi.

Ovdje vrijeme općenito prođe u čekanju. Kakav Godot, kakvi bakrači, prešišali smo ga žešće. Sve je na čekanju, sapunica oko načina popunjavanja Doma naroda FBiH sigurno se nastavlja, a formiranje drugih struktura vlasti moglo bi se otegnuti još i dalje...

No, dok se čini da čitav svijet živi brzo, da stalno negdje napreduje, mi još trošimo kalendar iz devedes'neke, što bi Balašević kaz'o. Eto kako nam vrijeme sporo ide. Šteta što je to samo dojam i sijede dođu i kod nas ranije nego bi trebale.

Jesi li otišao da se ne vratiš ili da mi odozgo zaratiš?

A jedina razlika između strpljenog, koji je ostao, i spašenog, koji je otišao, suštinski je samo u jednoj stvari. Drugi je, samim natjerivanjem na bijeg,  pronašao cilj. Što ne znači da će ga i zadržati. I rad i dobra plaća na mjestu dolaska bit će jedno vrijeme dovoljni za zadovoljstvo, kao i apsolutni nedostatak potrebe da se baviš lokalnom politikom i čitaš o tamošnjoj politici, jer se tamo politikom za tebe bave drugi, odnosno nitko tebe i ne pita ništa, osim da ponekad zaigraš kao mečka kao primjer odlične integracije.

I tako, iz čiste potrebe da budeš netko i nešto, a ne samo vrijedan radnik koji vrijedi i drugima, u jednom trenutku zažuljat će stare navike, upalit ćeš naše portale i uživat ćeš u ovom cirkusu. Ako si pametan uzet ćeš kokice i pratiti sapunicu bez kraja, a ako si glup, kao što većina bude, uzet ćeš tipkovnicu i krenuti u obračun. Što nas vraća na početak priče. Ljudi odavde idu, ali zapravo malo tko stvarno ode. A ovi koji ostanu i ne primijete da su davno otišli.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati