Jedna mostarska lasta ne čini proljeće

Tekst članka se nastavlja ispod banera

A i dan je bio kišan, nije za zamjeriti nikome. Već su bili spremni naslovi – pa je krenuo copy/paste – Mostar nije više grad slučaj! Mostar nije više grad slučaj! Mostar nije više grad slučaj!

Ma, majke vam? Nije? Jeste li sigurni?

Dojam je da smo zbilja predugo čekali, pa se, to je valjda posljedica predugog čekanja, očekivao neki čudesan dogovor u kojem će, 'ta ja znam, Bakir reći – eto vam ga, Hrvati, majstori! Ili gdje će Čović predati ključeve gradskih kapija za zauzvrat riješen Izborni zakon po svojoj volji. Nije se dogodilo. Naravno da nije.

Svaki od aktera potpisivanja imao je sve ove godine, vjerujem, svoje jake razloge da ne učini ono što je jučer učinio, zadnjih desetak godina razvlačio se Mostar k'o žvaka i priskrbio sebi taj famozni nadimak – grad slučaj! Gledajući jučerašnji dogovor i ono što je na papiru – mogli su, vala, ovo dogovoriti i puno ranije. Jer malo je na papiru zbiljskih promjena.

Je li ovo kraj? Jesu li Mostarci konačno izašli iz kaveza? Hmm... prije bi se moglo reći da je hrčku u kavezu pružena mogućnost otvorenih vratašaca i slobode, ali da ga ipak na izlazu čeka mišolovka! Ili čak više njih. Dogovor je otkočio stvari, u to ćemo vjerovati, ali tek se trebaju te stvari, što se ono kaže, zalaufati, pa da prokleta mogućnost izbora dobije i neki smisao.

Pročitajte još

Pao potpis! Mostar više nije grad slučaj!

Proći prvo parlamentarnu proceduru, jer ma koliko vi ovaj sporazum smatrali velikim i povijesnim, pa i konačnim, to je tek dogovor dvije stranke koje su dogovorile da idu skupa s prijedlogom pred Parlament. To je ono što je strance obradovalo, Parlament, a ne kafana. No, suštinski, to je isto. Ostale stranke će, nema razloga ne vjerovati, imati svoje mišljenje o prijedlogu Statuta, koje neće nužno biti jednako potpisivačkom. A ne zaboravite i razne organizacije, tijela proizašla iz rata i tata – mata. I ugledne intelektualce, također, ne zaboravite.

Uostalom, znate kakvi su u ovoj zemlji prijedlozi kad prođu sud javnosti i drugih partija. Nije da će ih se baš usuditi blokirati, upitno je imaju li uopće moći i muda za to, ipak su iza potpisivača stajali strani faktori, oliti čimbenici, ali da će lajati, hoće! Frcat' će ovih dana okolo priče o izdaji i ostavljanju Mostara. Zanimljivo, frcat će s obje strane.

Jer ima tu materijala za svakoga – prijedlog Statuta urađen je baš onako da u njemu svak' može vidjeti ono što mu se snilo. No, isto tako, hajde ga ti, majstore, onda bolje napiši! Priznaj odmah da je nemoguće, jer u Mostaru, ovakvom kakvom jest, drugačiji Statut teško da se može napisati, a da se netko ne pronađe gadno uvrijeđen ili ugrožen. A tanka je granica između moći i ugroženosti u ovom gradu, mjeri se dužinom pješačkog prijelaza na Bulevaru, ako i toliko.

Statut je rađen baš na način da su dvije strane više pazile da slučajno ova druga ne zajebe, izigra ili ubaci kukavičje jaje. Nije se igralo napadački, nego obrambeno. Pravi katenačo (tal., catenaccio), pa nije čudo da sve na kraju podsjeća na okvirni mirovni sporazum, popularno nepopularni Daytonski – i po karakteru i po mogućnostima provedbe. Nije prvi čovjek SDA rekao sa sjetom u glasu, i to u trenucima kad je trebalo, po protokolu, glumiti radost, kako je sa dvotrećinskom većinom potrebnom za odlučivanje Mostar dobio ili mogućnost pravog dogovaranja ili mogućnost beskrajnih blokada.

Ispravite me ako griješim, ali na ovo drugo kao da je dao neverbalni znak na licu.

Tu leži i odgovor na pitanje – je li Mostar ovime prestaje biti grad slučaj? Ne, nipošto, jer mostarska slučajnost sasvim je namjerna i tragična priča koja je započela još ranih devedesetih, a zacementirana pet, šest godina nakon toga, nakon čega su se razni bjelosvjetski majstori natjecali u nabacivanju maltera na tanke temelje mostarske dvobojne multietničosti (pade mi na pamet dres FK Vojvodine, ne znam zašto...), što je umalo urušilo i to malo konstrukcije.

I ovo što se jučer dogodilo tek je kamen temeljac za neki Mostar sutra. No, kao što to često biva sa kamenom temeljcem – moguće je da namjere uopće nisu bile da se tu nešto novo gradi, jer, šuti, dobro je i ovako.

Naravno, sve ovo izgledalo bi bespredmetno kad bi se u Mostaru u bliskoj budućnosti pojavila neka vajna, možda samo lokalna, pritom obavezno, multietnička stranka, ali ne neka prevara od stranke, koja siluje demokraciju i nacionalni ključ, nego, baš ono, nešto skroz drugačije. Neka koja bi obećala puno budućnosti, a jako malo prošlosti, odnosno prošlost prepustila, uz dužno poštovanje, trenutnim nositeljima vlasti da se s njome bakću i koriste, baš kao i do sad.

Kad bi se pojavila stranka koja će preskočiti sve zamke statuta, ratnih plijenidbi i poratnih pogodbi, koja ne bi pritom upadala u klopke velikih datuma iz krvave prošlosti grada i koja ne bi farbala vlastite ideje farbom iz ideološki obojenih vremena nudeći to prefarbano pod budućnost kao muda pod bubrege, te koja bi, znalački i mudro, hodala lagano kao balerina po jajima, poštujući specifičnosti nastale raslojavanjem Mostara kao nešto u što se posljednje dira – i koja bi tako – uz jaku logistiku izvana – pokušala od ovog govneta napraviti pitu i ponuditi viziju razvoja sa zapadnom recepturom.

No, ja prije vidim spuštanje izvanzemaljaca na mostarski aerodrom nego pojavu jedne takve političke snage ovdje.  Mostarci, oni koje tako lako posvađaju na mrtvo ime i tek neke obične slike iz zajedničke prošlosti postavljene na neku od FB grupa, i jesu zaslužili da im je ovako.

A Zapad, da se razumijemo, i nema neki svoj recept za ovo. Oni samo odškrinu vrata onog hrčkovog kaveza, da bi ih netko opet preko noći zatvorio.Uz potrebnu dvotrećinsku većinu još i lakše. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.