Ljigavost

Ja tebi vojvodo, ti meni serdaru

Ne tako davno Mostar je probudio kontraverze o povijesti prepiranjem oko imena Stepe Stepanovića. Stepa je srpski general iz vremena još od prije Bakanskih ratova, čiji su postupci načelno bili u skladu s novousvojenom praksom na bojištima širom svij
Kolumna / Kolumne | 23. 10. 2019. u 10:33 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

U jednom od mojih prvih tekstova za Bljesak, davno davno, ima mnogo godina od toga, pisao sam o Pieteru Schelteu, osnivaču jedne od najvećih svjetskih pomorskih kompanija. Svojedobno najveći brod na svijetu, Pioneering Spirit, bio je nazvan po njemu. Brod je i dalje najveći na svijetu, ali ime osnivača kompanije Allseas više ne nosi. Naime, Pieter je bio pripadnik nacističkih postrojbi u Drugom svjetskom ratu i u posljednjem trenutku pokajnički je pružio svoje pomorske usluge saveznicima.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Osuđen je na samo tri godine zatvora i nastavio je sa svojim prilično uspješnim životom. Imenovanje najvećeg plovila njegovim imenom veliki broj Jevreja smatrao je gnusnom uvredom, pogotovo kada je prve godine svoga postojanja brod uplovio u Europu u vrijeme Yom Kipura. Odradio je dug društvu, promijenio je mišljenje, pokajao se, ali sama činjenica da je okaljao svoje ime sudjelovanjem u nacističkom poretku briše njegovo ime sa svih popisa kojima se Europa smije dičiti. Tako to rade na razvijenom zapadu, civilizirano.

'Ko je koga oslobodio?

Ne tako davno Mostar je probudio kontraverze o povijesti prepiranjem oko imena Stepe Stepanovića. Stepa je srpski general iz vremena još od prije Bakanskih ratova, čiji su postupci načelno bili u skladu s novousvojenom praksom na bojištima širom svijeta o zbrinjavanju zarobljenika i ranjenika te korak po korak, doveli su ga na priručnike o postupanju u skladu sa Ženevskom konvencijom i kao preporuke u brošurama Crvenoga križa. Naime, ne jednom Stepanović je prekinuo otvoreni sukob da tijekom primirja osigura zbrinjavanje ranjenih – opet, s druge strane, on je vojskovođa iz nekog drugog vremena, kada se džentlmenski ratovalo, ne kao primjerice u drugoj polovini 20. stoljeća, gerilski, ne kao danas, terorizmom.

Ako, je li, rat uopće ima ikakvu crtu humanoga u sebi?! U Mostaru za Stepanovića nije bilo mjesta jer, kako je istaknuto, on nije oslobodio ovdje nikoga od Turaka i Austrougarske nego je porobio Hercegovinu. Zanimljiv odabir riječi postavlja pitanje kojoj strani mi zapravo pripadamo ako smo 1918. godine „izgubili”.

Prije samo nekoliko dana jednako se graktalo u Bosni i Hercegovini, a i u Mostaru, na Petera Handkea, najfriškijeg nobelovca. Za razliku od džentlmena i dobročinitelja Stepanovića, inače počasnog građanina Sarajeva, istina, nekog drugog Sarajeva, Handke je jeo govna, da to tako blago kažemo. No, eto, objašnjavaju nam iz Europe kako je Handke Nobela zaslužio davno prije nego je zanijekao genocid u Srebrenici. Znam još jednoga koji je zaslužio Nobela, Miroslav Krleža, ako ničim drugim, onda Barakom pet be, no imamo i mi Nobelovca za kontraverze. Kažu, a vjerojatno ti isti koji tvrde i da je Stepanović okupator i zlikovac, da je Ivo Andrić mrzitelj svega islamskoga, da je latentno podrivao naše duboke šovinističke težnje spram muslimana. Istina, isto bi se moglo reći i o Njegošu. No, otići ćemo predaleko.

Finci bez Sejdića

Posljednjih dana mi sebi sami zadajemo autogol. Ne onaj protiv Finske, mada je i to na tragu ovog istog prokletog balkanskog tupavog mentaliteta koji ne razumije da utakmica traje 90 minuta, a ponekad i dulje. Mi Dan pismenosti obilježavamo prisjećanjem na djelo Alije Nametka. Zašto je to autogol?

Samo nekoliko dana prije ustvrdili smo kako se čovjekovo književno djelo ne može razdvojiti od njegova društveno-političkog djelovanja. Bilo na svim dnevnicima i dijaloškim emisijama. Samo nekoliko dana prije utvrdili smo da se Peter Handke ne može smatrati relevantnim čimbenikom u društvu zbog agitatorstva politike Slobodana Miloševića. Iz politike 90-ih omraženi su i Emir Kusturica i Nele Karajlić i isto frkćemo na njih.

Iz te iste proste humane matematike da 'minus jedan plus jedan daju nula' Ulica Mile Budaka u Mostaru je uvreda neoliberalizmu, slobodarstvu, humanizmu, ali čak i ne koliko je uvreda antifašizmu da je žrtva ustaškog logora Ilija Jakovljević u Mostaru okružen ustašama i desetljećima nakon smrti. Kao ni da se fra Leo Petrović ni u posthumnom imenovanju ulica ne rukuje sa svojim dobrim prijateljem Cvitanom Spuževićem. Razumijem, imena mostarskih ulica donosili su revizionaši podgrijani tko zna kakvim neljudskim porivima, a danas nema Gradskoga Vijeća da nepravdu ispravi.

Ali ako je šef Mile Budak loša reklama suvremenom Mostaru koji se odvaži kandidirati za EPK, onda i njegov pobočnik i agitator istog tog nehumanog društveno-političkog poretka treba biti sklonjen. Da, sada upirem prstom u Aliju Nametka. Nakon što je odradio svoju kaznu, pokajao se i nastavio svoj sjajan književni rad, baš kao i Nizozemci s najvećim brodom na svijetu, nemamo se čime dičiti u Alijinu spomenu.

Halalim, ali dalje od mene

Ako se željelo govoriti o nečemu kontraverznom i opskurnomu, zašto se nije Dan pismenosti obilježio Stojanom Vučičevićem? Zašto ne Antunom Brankom Šimićem, Mehmedalijom Makom Dizdarom? Zašto ne nekim od opskurnih suvremenih ponosa bh. književnosti: Mehmedom Begićem, Selvedinom Avdićem...

Zaključujem da mi nismo kreteni, a ni glupani. Mi smo jednostavno ljigavi, bezobrazni, šovinizmom nahranjeni šupci koji volimo provocirati jedni druge dok nam svima ne pocrkaju krave. Jer što je drugo napilavanje o MAP-u i NATO putu zemlje koja o ratu ne smije ni video igre igrati, a kamoli razmišljati? Što je drugo glumatanje nositelja europskoga naslijeđa, a potkopavanje europskoga puta mehanizmom koordinacije koji uključuje mjesnu zajednicu? Što je drugo Mostar bez gradskih izbora? Jer socijalno odgovorna politika sigurno nije.

Znači, samo trebamo prepisati suvremene uzuse iz Europske Unije. Nema problema, Pieter Schelte je odležao svoju kaznu za sudjelovanje u nacizmu, nakon kazne on je kao slobodan čovjek mogao nastaviti marljivo raditi i graditi sebe i svoju obitelj, duhovno i imovno. Ali kao simbol nečega zloga, ne lijepi mu ime više nigdje! Nekulturno je. A mi – mi bismo se najradije okitili Milom Budakom i Dražom Mihajlovićem i Alijom Nametkom evo sad k'o sad. Ma mi zaslužujemo jedni druge i zaslužujemo svu ljigavost u kojoj se svakodnevno davimo.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati