Klizna situacija

Izbori 2018.: Igre majstora prijestolja

Poslije svakih izbora postavlja se pitanje: šta će biti sa BiH? Odgovor je jednostavan koliko i poražavajući
Kolumna / Kolumne | 12. 10. 2018. u 11:05 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Kao što je propisano službeno trajanje predizborne kampanje, trebalo bi, to valjda nije teško dogovoriti, odrediti dužinu postizborne: ovoga čemu svjedočimo i što izaziva histeriju,  onemogućavajući da se o općim izborima održanim sedmog oktobra počne ozbiljnije i činjenično utemeljenije govoriti i pisati.

Posljednji, normalno historijski, festival demokratije - kako se kod nas lažno predstavlja ono što je banjalučki sociolog Srđan Puhalo nazvao „danom stranačke zahvalnosti“ - proizveo je više problema nego historije na području koje, inače, proizvodi više povijesti nego što može podnijeti.

Jedan, ali ne i jedini, svakako je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i ponajmanje, ako ikako, ima veze sa famoznim legalitetom i legitimitetom. Jednostavno rečeno: ono što je hrvatski premijer Andrej Plenković – pravnik po struci i diplomata od karijere – nazvao „postojećim pravnim okvirom“, omogućava da isti birački bazen izabere dva člana kolektivnog šefa države.

Vanjskopolitički komentator HTV-a, Tihomir Vinković, za kojeg se nikako ne može reći da nije blizak dominantnim hrvatskim politikama sa obje strane granice, kazao je kako je u Daytonu rečeno da Predsjedništvo čine po jedan pripadnik Bošnjaka, Srba i Hrvata. Neko je tada, u zimu 1995., u bazi Wright – Patterson, pitao da li to znači oni koje su izabrali Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Odgovoreno mu je da se to podrazumijeva. No, pravna nauka ne poznaje ono što se podrazumijeva, već ono što u zakonskim aktima i članovima Ustava piše. I to je taj Plenkovićev „postojeći pravni okir“ kojeg i Komšić, kao također pravnik, poznaje i koristi.

Malo je ko tako iskreno kao on rekao zašto se uopće kandidira: želio je i očito uspio spriječiti ostanak predsjednika HDZ-a, Dragana Čovića, u Predsjedništvu. Uspio je, međutim, Komšić u još koječemu, ali se o tome u postizbornoj kampanji, naravno, ne govori. Spriječio je, naime, i ulazak Denisa Bećirovića kojeg, da mu Komšić nije odvukao dio biračkog tijela, možda  ni SDA ne bi mogla pokrasti toliko da na kraju izgubi.

Na prošlim izborima kandidat DF-a, Emir Suljagić, dobio je nešto više od 114.000 glasova, a Fahrudin Radončić oko 201.000. SDP-ov Bakir Hadžiomerović imao je 75.000 i nešto. Ovoga puta je Radončićev rezultat sličan Hadžiomerovićevom, za Bećirovića je glasalo više od 190.000 građana, dok je Šefik Džaferović osvojio čak 40.000 glasova manje nego Izetbegović 2014. godine. Predsjednik Demokratske fronte ima, dakle, duplo više glasova nego ih je imao kandidat iste stranke za bošnjačkog člana Predsjedništva!

Ako je svih tih 40.000 otišlo Komšiću i ako ih dodamo rezultatu DF-ovog kandidata od prije četiri godine, ispada kako bi Komšić svakako pobijedio Čovića, ali to ne znači i da bi Džaferović dobio Bećirovića.

On, Komšić, ostvario je dakle svoj i dva cilja SDA: Čović nije ostao u Predsjedništvu, Bećirović je završio drugi, dok je Fahrudin Radončić, nakon što je 2014. za njega glasalo malo više od 200.000 građana, skončao u političkoj beznačajnosti.

BiH nema predsjednički sistem – kao što nema ni predsjednika – dok je Predsjedništvo organ sa, istina, najvećim demokratskim legitimitetom, ali i najmanjim brojem ovlasti. U njemu se ključne odluke donose konsenzusom, a naše iskustvo i maniri novoizabranih dovoljni su za pesimizam kosmičkih dimenzija.

Stvarnu vlast u BiH nemaju institucije, već predsjednici pobjedničkih stranaka, a to su, da ponovimo, SDA i HDZ u Federaciji i SNSD u Republici Srpskoj. E, to je jedna od onih stvari o kojima se dostojanstveno šuti u ovoj postizbornoj histeriji, iako je više od bezbroj razloga za plakanje. Ostali su: uobičajeno niska izlaznost, neuobičajeno velik broj nevažećih listića i, na kraju, CIK – agencija za dokazivanje postojanja mogućnosti, recimo tako, glasačkog života nakon biološke smrti.

Istina, SDP jeste osvojio više glasova od HDZ-a, ali njihov koalicijski kapacitet je obrnuto proporcionalan samoubilačkim nagonima. U prevodu, savezu SDA – HDZ ne trebaju, a imaju nemalo lošeg iskustva sa pokušajima saradnje sa SDA koja je ionako prvu ponudu za saradnju poslala Čoviću.

Niti jedna od tri pomenute, do šestog oktobra vladajuće stranke, nije dobila glasove zbog učinjenog, već zbog onih koje je o sebi učinila ovisnim kroz zapošljavanje u javnim firmama, namještene tendere, imenovanjem na nepotrebne i dobro plaćene funkcije...

SDA je, uz to, otvorila 100.000 radnih mjesta u Njemačkoj, devastirala najveću bolnicu u državi, vanjsku politiku svela na vazalsko-vazelinski odnos Bakira Izetbegovića spram Recepa Tayipa Erdogana... Čovićev HDZ je svečano sa svojih područja ispratio na desetine, ako ne i stotine hiljada Hrvata na privremeni, tridesetogodišnji rad u inozemstvo, samog sebe predao na upravljanje Zagrebu u kojem, kao i uvijek, između interesa Hrvatske i Hrvata u BiH nikada, ali nikada, neće izabrati drugo, razvijajući, da se i to kaže, zdravstvo do te mjere da na (zapadno)mostarskoj pedijatriji fali čak i toplomjera. Milorad Dodik je – jer je SNSD društvo jednog lica – pretvorio Srpsku u republiku straha, zaduženu k'o Grčka i sigurnu kao dijelovi Meksika pod kontrolom narko kartela.

Oni, ti i takvi, uz pomoć CIK-a i zbog posljedica demokratske depresije – stanja izgubljene vjere da izbori uopće imaju smisla, što zbog pravila, što zbog prava svih da sudjeluju i izvjesne pobjede uvijek istih – mogu sada nastaviti tamo gdje su stali i ostaviti nas gdje jesmo i na nivou na kojem jesmo.

Poslije svakih izbora u nas - odnosno poslije još jedne, bezbrojne reprize istoga: od ishoda do razočarenja, od obećanja do posljedica njihovih neispunjenja - postavlja se samo jedno pitanje: šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom? Odgovor je jednostavan koliko i poražavajući, a napisao ga je Ivan Violić na portalu Telegram: „Apsolutno ništa. Ona će nastaviti postojati, i nastavit će životariti, sa svim svojim bezbrojnim manama, kao najgori europski parija, naprosto zato što je država Bosna i Hercegovina neizbježna međunarodna činjenica: samo njeno fizičko postojanje, kakva god BiH bila iznutra, jamči kakvu takvu stabilnost u ovom dijelu Europe. Zato međunarodna zajednica neće dopustiti da se Bosna i Hercegovina raspadne. Ali, međunarodna zajednica, pogotovo u ovoj trumpističko-populističkoj fazi modernog Zapada, vjerojatno nije kadra natjerati političke stranke u BiH na suštinsku promjenu Daytonskog, očigledno neefikasnog Ustava, koja bi omogućavala punu ravnopravnost sva tri njena naroda, u okviru nedjeljive države“.

Krasne li sudbine, zar ne?

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.