Klizna situacija

Istočni front: Kako uspješno pokvariti fudbal

Ovdašnji narodi jedni na druge liče baš kada su sigurni da se jako razlikuju
Kolumna / Kolumne | 13. 07. 2018. u 10:25 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tri priče koje u suštini nemaju ama baš nikakve veze sa fudbalom, jasno govore kako smo mi u stanju pokvariti što god možemo. Pod mi se misli na tri, recimo tako, centralne republike rahmetli Jugoslavije i njihove narode i narodnosti koji nisu idioti, samo se povremeno tako ponašaju, tako govore i tako izgledaju.

Prva je o jednom od junaka Svjetskog prvenstva u Rusiji, rođenom Zadraninu, Danijelu Subašiću. On je, je li, golman i posao mu je, kako u „Monacu“ gdje inače radi, tako i u reprezentaciji Hrvatske, da u vanrednim okolnostima pokuša nemoguće – da proba odbraniti oko 200 penala. Vratar čija respektabilna karijera nije proporcionalna njegovoj medijskoj eksponiranosti, sin je Jovin, što je otvorilo, kako se to kaže, široku raspravo o tome je li Srbin, pa je li hrvatski Srbin ili Srbin iz Hrvatske ili je Hrvat pravoslavne vjere ili Hrvat, katolik... Podijelio se ovaj naš svijet, inače vazda spreman da se nateže oko budalaština, oko toga šta je Subašić i kakav je simbolički značaj njegovog identiteta. Pri tome, masovno se ignorira činjenica da se on, Danijel Subašić, jedini relevantan izvor u cijeloj priči, može ćutiti kako mu je onoj stvari ćeif. Identitet niti je jednoslojan niti je samo onaj stečeni rođenjem. Zbog toga je, uzmimo poneki zvučan primjer, Zlatko Hasanbegović Hrvat, Emir Kusturica Srbin i zbog toga je Bosanac i Hercegovac svako ko to hoće biti, a da pri tome nije manje Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Danijel Subašić svakako nije obilježio Svjetsko prvenstvo u Rusiji zbog toga što mu piše u rubrici nacionalnost, već time što je izveo ono što mu je posao: odbranio je oko 200 penala.

Zbog Dana žalosti i godišnjice srebreničkog genocida – to je druga priča – mostarski HDZ je odlučio da neće organizirati javno gledanje utakmice između Hrvatske i Engleske. Razumna je to, ljudska, civilizacijska gesta kojoj se nema šta zamjeriti, ali se, kao i uvijek, ima nešto za priupitati: zašto, zaboga, javno gledanje utakmice, bilo kakve, u Mostaru organizira HDZ? Drukčije rečeno: zašto gradska vlast čiji će mandat očito nadmašiti i onaj Josipa Broza Tita, ne vodi računa o interesima dijela svojih građana? U ovom slučaju Hrvata, u nekom drugom Bošnjaka, a u trećem Srba. Nije, naime, nogometna reprezentacija Hrvatske sportsko krilo HDZ-a, kao što fudbalska reprezentacija BiH nije loptačka sekcija SDA, niti je Mladen Krstajić u Rusiju vodio rekreativce iz SNSD-a. Mostarsku vlast, naravno, ne zanima šta građani od nje očekuju, jer ona kao takva, vječna, za razliku od HDZ-a na izbore ne izlazi, pa je to i odgovor na jedno od pitanja.

Treća priča je, a druga joj može biti uvod, ona već pomalo dosadna o granicama država i emocija. One se, jednostavno, ne preklapaju i neće se dugo, jako dugo preklapati, što, uz puno toga drugoga, govori o karakteru ratova na Balkanu; ratova vođenih za teritorij i - kako je to pisala „Politika“ u Miloševićevo vrijeme - promjenu „takozvanih granica AVNOJ-a“. Uglavnom, jedna od posljedica sukoba je i ta da se, recimo, na zapadu Hercegovine navija za Hrvatsku, na istoku Republike Srpske za Srbiju, a u centralnom dijelu BiH najviše i najprije za BiH. To je, jednostavno, tako i daleko je manji problem od načina na koji se nekoga bodri i, u isto vrijeme, protiv nekoga navija.

"Jebem te Bosno, jebem te ja, Hrvatska moja domovina", uzvikivalo se u Širokom Brijegu nakon pobjeda hrvatske reprezentacije. Bila je to, naravno, manifestacija primitivizma, ali i narcizma malih razlika vidljivih ove godine u Širokom, neke od prošlih u Mostaru, te nekada između u Sarajevu. Širokobriješki pokliči ili klanjanje na zastavi Republike Turske ispred Katedrale Srca Isusova u Sarajevu, pokazuju kako ovdašnji narodi jedni na druge liče baš kada su sigurni da se jako razlikuju.   

Eto, dakle, kako smo u stanju pokvariti što god možemo, računajući i praćenje jednog od zanimljivijih prvenstava u posljednjih puno godina. Mundijala kojeg mora da je divno gledati među onima koji niti pitaju suvišna zašto, niti se napinju zbog suvišnih zato. Jer, ma koliko god ga voljeli mistificirati i koliko god bilo literarno potentno tumačiti sve oko njega, fudbal je na kraju samo igra. I nogomet isto. A odlično ga igra tim Zlatka Dalića.

 

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.