Što je babi milo…

Iseljavanje ludom radovanje!

Prost račun je uvijek govorio da se djeca školuju za mjesta kojih neće biti, da imamo tisuće diplomiranih ekonomista koje ni japansko gospodarstvo ne bi moglo udomiti, a broj pravnika u zemlji nepravde da ne spominjem! I? Netko je nečim iznenađen?
Kolumna / Kolumne | 06. 09. 2018. u 09:30 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne mogu se oteti dojmu da je senzacionalistički pristup temi iseljavanja uzeo maha preko svake mjere. U vražjem krugu poluistina, zlurado tumačenih podataka i isticanju samo onoga što odgovara uredničkoj agendi, ponekad mi, što bi narodnjak rekao – dođe da vrisnem!

To, naravno, ne znači da iseljavanja nema, ali isto tako ne znači da ga nikada prije nije bilo.  Naprotiv, iseljavanje je proces koji ovdje manje ili više neometano teče već desetljećima, stoljećima, a danas je samo nešto bolje popraćen i nešto brži, jer su komunikacije svake vrste bolje i brže.

Iseljavalo se kroz bližu i dalju povijest odavde i pred nožem i pred metkom, ali iseljavalo se i ekonomski i zbog gladi, zbog bolesti i nametnika, zbog gladnih godina i najezde skakavaca, ali i zato jer je opća  situacija bila grozna, a budućnost nikakva.

Revolucija koja teče

 U Zapadnu Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku, čitave rijeke ljudi i čitave familije odseljavale su ostavljajući samo starčad, zauvijek odnoseći prezimena u daleke krajeve, a danas spomen na njih uklesan je još samo na grobovima. Iseljavale su nas tuđe vojske, domaće im sluge, fiškali i kadije, iseljavali su se i jedni, i drugi i treći, kad malo bolje pogledaš, iseljavanje nam je normalno kao i opstanak.

A kad još bolje pogledaš, i danas se sele mnogi, ne samo mi, čak i Nijemci sele iz Njemačke, idu preko oceana, idu raditi u Švici, odlaze u Skandinaviju…ljudska je civilizacija zapravo nastala stalnim „muvingom“ i da onaj davni nam predak iz Afrike bješe lijen i krajnje nezahtijevan ili da ga nešto  (ili netko) nije „poćeralo“ s rodne grude, tko zna gdje bi ljudi danas bili i veliki znak pitanja bi se nadvio nad samo naše postojanje.

No, da se vratim na temu. Iseljavanje nije od jučer. I ne sele samo Hrvati. Sele i drugi narodi, seli čitava BiH čim se stvore barem mali uvjeti, samo nekome dođu takvi dani i poklopi se da mu je sad, evo, lakše otići, a drugi se mora malo više zajebavati sa papirologijom i šalterima, pa je sasvim normalno da ovi koji mogu lako, a još i kad mogu kod koga, lakše i idu.

Zašto ljudi sele? Pa, zato jer negdje ima bolje, a ovdje im nije dobro, jednostavno. I zato jer se iseljavanje doslovno reklamira. I zato jer reklame dolaze iz zemalja kojima treba useljavanje. To je jednostavno, kao kad se voda prelijeva iz jedne manje u jednu veću posudu. Nekad još nečije ruke to malo više nagnu da iseljavanje ide brže, nekad dođe do kapka, pa ruke sve to opet niveliraju…

Nit' će netko otići zadnji, nit' će gasiti svjetlo

Naravno da neće iseliti svi, nikada niti nisu, ni pred najvećim opasnostima nisu svi izbjegli, pa se to ni sada neće promijeniti, jer uvijek ima dovoljno onih kojima je i ovdje dobro. A zašto nam svima nije dobro? Pa zato jer ovdje nikada, ali baš nikada, nije stvorena klima samoodržanja za sve.

Možda je do našeg mentaliteta, možda je do vanjskih faktora, ali ovdje je malo obitelji bilo, a da nisu sasvim prirodno prihvaćale činjenicu da će ih jedno pola od ukupnog broja otići. Ako ništa, iz sela  u neki manji, iz manjeg u neki veći grad. I čak ni to nije naša ekskluziva, možda samo preveć kasnimo za onim što su industrijske zemlje proživljavale u dva protekla stoljeća.

E, sad da se vratim na temu. Prvo ova kuknjava iz Hrvatske. Pa sasvim jasno je bilo da će ulaskom u EU i liberalizacijom protoka radne snage doći do ogromnog odljeva stanovništva iz zemlje u kojoj je razmjerno i puno nezaposlenih, u kojoj je priličan broj velikih giganata i konglomerata davno „čučnuo“ i koja općenito budućnost gradi na turizmu i stranim ulaganjima u trgovinu.

Kuknjava u Bosni i Hercegovini je ponešto drugačija, uglavnom za tebe kukaju oni drugi, hineći tako zabrinutost za opstanak čitavog naroda, dok se među tvojima šuti ili barem priča ispod glasa. Što se, zapravo, ne bi trebalo raditi, jer živi li još tko u zabludi iz devedeset i neke da će ovdje cvjetati tisuće cvjetova?

Prost račun je uvijek govorio da se djeca školuju za radna mjesta kojih neće biti, da imamo tisuće diplomiranih ekonomista koje ni japansko gospodarstvo ne bi moglo udomiti, a broj pravnika u zemlji nepravde da ne spominjem! I? Netko je nečim iznenađen? Samo onaj koji je vjerovao u bajke i nije znao računati.

Sela razna zjape prazna, a gradove stiže kazna

Isto tako su iznenađeni, ili barem glume iznenađenje, oni koji kažu da su sela prazna. Tako je neki dan objavljena informacija kako je u Hrvatskoj zatvoren čitav niz škola, a kao primjer uzeta je škola u Kljenovcu kod Imotskog, koja ove godine više neće imati niti jednog đaka. I svi se sad kao zgražaju nad tim podatkom.

Živio sam u Imotskom jedno tri godine – i veoma dobro sam upoznao zemljopisne značajke Imotske krajine, znao sam napamet mnoga sela, čak i bio u svakom od njih ali, eto, jebiga, za taj Kljenovac nad kojim se svi zgražaju nikad nisam čuo. 

A onda mi je sinulo da to mora da je neki zaselak, a zaselaka ima koliko hoćeš, svuda, obično i su stisnuti između dva brda, kraduć' ono malo škrte zemlje i udaljeni su par kilometara lošeg puta od prvog mjesta s tablom.

Ima li tko, zbilja, iznenađen što u Kljenovcu nema više đaka? Ima valjda, ali samo onaj koji je spavao kod otvorenih očiju i sad samo čeka da ga mediji puknu senzacijama. Sela i zaseoci ovdje odumiru stotinu godina, razmilila se družina po manjim i većim gradovima, ima ih danas više po Splitu i Zagrebu nego što ih je zbirno u sto godina bilo u Kljenovcu.

Škrta zemlja i život siromašan i bogu iza tregera tjerao je ljude da kruh traže tamo gdje se dinar mogao zaraditi – punili su takvi tvorničke pogone, rudnike i škverove, teškim radom, ali za pristojnu plaću i kakav stan, iškolovali djecu, djeca postala ljudi, njihova djeca doktori i profesori….a dotle Kljenovac i slični zaseoci ostali vazda isti. S istim lošim cestama, škrtom zemljom, od svakoga zaboravljeni i nikom potrebni, divna mjesta za odmoriti glavu među duhovima prošlosti na par dana, ali ništa više od toga. I divna mjesta za umiranje, ako je nekome do toga.

Velike ribe gutaju male ribe sve dok im se ne smuči

 I ne znam što je tu sporno – velike ribe uvijek su jele male, Njemačka poput velikog smuđa, šarana, a bome i kečige, guta sve oko sebe, a mi odavde odlazimo, kao papir kojeg hvata vir, dok se tu i tamo neki ipak zakači za šiblje i usprkos viru ostaje plivati.

Gradovi ovdje gutaju sela, sela gutaju zaseoke i tako to ide. Kad negdje proces zapne, onda ga o'čepimo ratovima, pa po selima i zaseocima krenu kažnjeničke ekspedicije, padaju glave i ostaje pustoš, bježi narod u gradove, a gradove svako malo iznova ognjem i mačem resetiramo. Ima li tu više ikakve senzacije? Nema.

Kao što ne treba biti senzacija što danas idu napolje čitave obitelji, a prije su, voli se tako reći,  išle samo muške glave (zapravo, taj podatak je također vrlo relativan, poznajem mnoge koji su obiteljski napolju čitav radni vijek, skupa s djecom, samo su čekali da se glava smjesti).

Dok je ranije bilo lakše otići jednom čovjeku i gore raditi i odricati se svega, da bi ovi ovdje živjeli dobro, današnje zemlje Zapada imaju razrađene socijalne sustave koji naprosto privlače obitelji s djecom. S obzirom na nedoraslu konkurenciju koju predstavlja ovdašnji, u međuvremenu totalno upropašteni, socijalni sustav, čak je poželjno otići s čitavom familijom!

I poželjno je reći da se nećeš vratiti, jer tko bi napuštao socijalnu sigurnost zarad neizvjesne brige naše države?

Sunce tuđeg jeba neće vas grijati kao što ovo grije…

Dakle, senzacije nema, a nema ni tragedije, sve je to sasvim logično i očekivano. U vremenu u kojem svi gledamo prvo na sebe, a druge tko jebe, normalno je da je ovako, s obzirom na sve unutarnje i vanjske faktore i povijst naših bolesti. S obzirom na to kako smo sijali i kako žanjemo nismo drugo mogli ni očekivati. I opet se pitam – zašto je to senzacija, zašto je to katastrofa i zašto se sad, duboko onkraj 2018. najednom traže krivci, kad svi znamo da nismo mogli očekivati drugačije?

I ima li netko dovoljno glup da misli da će netko ovdje pronaći formulu ostanka u trenucima kada velika Njemačka vapi za 800.000 novih radnika?

Nema senzacionalnog reza, nema čarobnog napitka, ali ponavljam, nema ni straha da će svi otići, jednostavno će se u jednom trenutku stvari nivelirati, ostat će onaj tko voli hlad, prirodu i mir, a usput ima i posao dovoljan za sve.

Vjerojatno u čitavoj BiH će biti tako, prelijevat će jedni, pa drugi, pa treći, dok na kraju u lavoru ne ostane količina dovoljna i nama i Njemačkoj. Oteći će koliko treba i ostatak vode ostat će mirovati do neke naredne (ne)prilike.

P.S.

Jedina senzacija bi zapravo bila da zbog takvog ogromnog iseljavanja o kojem svi govore ja danas ne pronađem parking mjesto u gradu, jer, pobogu, tisuće i tisuće ljudi odlaze odavde, sve je pustoš, još malo pa neće nitko živ ostati i sasvim je normalno da će parking mjesta biti ponovno napretek!

A ja, evo, kružim ima pola sata, i toliko sam ljut da bih prvog koji me upozorava na iseljavanje evo sad ovim rukama zadavio! A deveti je mjesec, svi koji rade ili žive vani manje ili više već su tamo, svi parkirani imaju naše tablice, jebote, iseljava li 'ko odavde?

Kopirati
Drag cursor here to close