Klizna situacija

Igra brojki: Bit će zemlje za starce

BiH će vjerovatno opstati, samo što će iznutra nestati
Kolumna / Kolumne | 10. 05. 2019. u 10:59 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

U jesen 2006. godine, na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pobijedio je Haris Silajdžić, osvojivši preko 350.000 glasova. Iste te godine, ako se neko ne sjeća, a što bi se sjećao – kao da se ima nešto pamtiti – Milorad Dodik je prvi puta došao do vlasti demokratskim putem, dok je najveći broj glasova Hrvata u BiH dobila, o gle čuda, Hrvatska demokratska zajednica. Dragan Čović, inače, nije nišanio fotelju u Predsjedništvu, već je našao zamjenu, pa se mandata bez veće muke i iste takve mobilizacije birača dokopao Željko Komšić sa tek 116.000 glasova.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Uglavnom, te večeri 2006. Haris Silajdžić je razumljivo veseo i radostan stao pred kamere i mikrofone i kazao da građani, kada je riječ o opstanku BiH, mogu biti mirni, te da će oni – misleći valjda na novu vlast – učiniti koliko se može da isti ti pospani građani bolje žive.

Prođe od tada dvadeset i nešto Bajrama, duplo manje katoličkih i isto toliko pravoslavnih Božića, Haris Silajdžić više nije u Predsjedništvu i politici, Željko Komšić je nedavno i prvi puta porazio Čovića, dok je Milorad Dodik tamo gdje je nekada bio Nebojša Radmanović.

Vlast izabrana 2006., baš kao i ona iz 2010., pa iz 2014. i evo ova na čekanju, popravile su život građana do one stvari majčine. Vijest, friška, ovogodišnja, skorašnja, glasi: „Sindikalna potrošačka korpa koju je Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine izračunao za mjesec april 2019. godine iznosi 2.074,85 KM i za 50,45 KM je skuplja od potrošačke korpe za prethodni mjesec. Prosječna plata isplaćena u Federaciji BiH za mjesec februar 2019. iznosila je 895,00 KM (posljednji podatak objavljen od strane Federalnog zavoda za statistiku) i za 29 KM je niža od prosječne plate isplaćene u januaru 2019. godine. Pokrivenost Sindikalne potrošačke korpe prosječnom platom je 43,13 posto. Prilikom izrade Sindikalne potrošačke korpe u obzir je uzeta prosječna plata isplaćena u Federaciji BiH, te minimalni troškovi života četveročlane porodice koju čine dvije odrasle osobe i dva djeteta, od kojih je jedno u srednješkolskom, a drugo u uzrastu osnovca“.

U Republici Srpskoj situacija je, da sada ne dužimo, malo ista, a malo gora.

Boro Kontić, direktor sarajevskog Media centra i nekadašnji urednik Radio Sarajeva, zaslužan, uz ostalo, i za otkrivanje New primitvsa i za jednu od najboljih redakcija u ovdašnjem novinarstvu ikada – onu Omladinskog programa, rekao je u intervjuu za Glas Amerike, istina drugim povodom koji sa odnosom plate i cijena nema veze, da „u Bosni i Hercegovini imamo fake news ali ono što je još dominantnije je da imamo fake reality“.

U toj lažnoj realnosti malo je prostora i zanimanja za vijesti poput ove o potrošačkoj korpi za koju u četveročlanoj obitelji trebaju raditi tri člana. Jednako tako, nije baš da podaci koji bi inače trebali biti alarmantni, nekoga pogađaju. Njih obično prikupi i medijima pošalje kakva agencija ili zavod, urednici to malo skrate i u, recimo Večernjem listu, objave da „većina mladih (61,8%), u manjoj ili većoj mjeri, želi napustiti BiH. Uspoređujući s ranijim podacima, vidi se da 12,6% više mladih žele otići iz zemlje nego što je to bio slučaj prije tri godine. U usporedbi sa zemljama regije, mladi iz BiH izrazili su snažniju želju za odlaskom od vršnjaka iz Slovenije i Hrvatske, ali znatno slabiju želju od onih iz Srbije i s Kosova. Zabrinjavajući je podatak da 40% mladih želi zauvijek napustiti BiH, drugi dio planira ostati u inozemstvu dulje od 20 godina (18%), zatim slijede oni koji bi ostali određeni broj godina. Želju za povratkom izrazila je većina mladih ljudi, međutim, oni planiraju provesti najproduktivnije godine negdje drugo. Intenzitet želje za povratkom uvelike će kasnije ovisiti o uvjetima rada i života, osnivanja obitelji i rađanja djece, ali i ekonomskih i političkih prilika u BiH. Mladi i ovoga puta kao osnovne razloge odlaska ističu unaprjeđenje kvalitete života (47,6%), bolje poslovne prilike (20,8%), veće plaće (16,8%), kao i bolje obrazovanje (7,7%). Nezaposleni mladi iskazuju snažniju želju za odlaskom i u tome vide priliku za poboljšanjem kvaliteta života i većim prilikama za zapošljavanje. Oni koji su trenutačno zaposleni navode poboljšanje kvalitete života i veće plaće kao motiv odlaska. Zabrinjavajuće je da mladi koji su trenutačno zaposleni, također, iskazuju želju za odlaskom, najčešće zbog loših uvjeta tržišta rada i plaća koje često ne podmiruju ni osnovne životne troškove“.

Realnost u kojoj bosanskohercegovačke Srbe zanima isključivo sudbina Republike Srpske i njena nezavisnost, Bošnjake opstanak BiH, a Hrvate Izborni zakon i, ako ikako može, vlastiti entitet, nije, naravno da nije, do kraja fake, ali svakako nije jedina. U toj realnosti bosanskohercegovačke Srbe ne zanima to što bi se mogli prehladiti dok satima na kiši čekaju papire za odlazak u Sloveniju, Bošnjaci jesu zabrinuti za opstanak BiH, ali tu brigu lakše podnose u Austriji, dok se u mjestima poput Livna, Tomislavgrada, Posušja ili Busovače, čuva slika jednog radno sposobnog Hrvata koji je krenuo u Munchen i kupio povratnu kartu. Još uvijek nije otkriveno je li je iskoristio ili se samo zajebo.

Dok je kapitalizam imao ljudsko lice, i to ne bilo gdje, već tamo gdje nikakav drugi sistem i ne poznaju, dakle u bratskoj i prijateljskoj Americi, od plate jednog radnika u neposrednoj proizvodnji živjeli su taj radnik, njegova nezaposlena supruga i djeca, komada više, među kojima je i čuveni dokumentarist Michael Moore. U sadašnjem, vrlom svijetu toga nema ni u Americi, dok kod nas jedan radnik sa prosječnim primanjima – a ona su u statistici uvijek veća nego u stvarnosti – ne  može potrošačku korpu napuniti ni do pola. Za cijelu su, da ponovimo, nedovoljne i dvije mjesečne zarade. Ostalo što čini dostojanstven život – putovanja, kino, predstave, koncerti, kupovina knjiga, obnova garderobe, sitni luksuzi... – više niko i ne spominje. Kod nas živjeti pristojno od vlastitog rada znači ne biti gladan cijeli mjesec, već samo zadnjih desetak dana.

Sitaucija je, dakle, grozna, a još je gorom čini to što se boljitak ne nazire. Istina, nema za njega ni nekog prostora: industriju su prije globalizacije pojele tranzicijske štetočine, turizam svakako nije nešto na što se pristojne zajednice oslanjaju, a ni ponuda nam nije baš kao hrvatska ili crnogorska, rijetki, domaći proizvođači bore se sa visokim nametime, preskupim energentima i konkurencijom iz većih i bogatijih zemalja, dok administracija, hvala na pitanju, košta kao da nas je 200 miliona.

Inicijative da barem ovo zadnje malo pojeftini – poput onih gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamović o ukidanju paušala za poslanike na nižim nivoima vlasti od srednjeg, te uvođenje satnice; odnosno o spajanju različitih fondova za svašta u jedan – niko ozbiljno nije ni saslušao, a kamoli probao primjeniti.

Građani BiH danas se dijele na one koji možda nemaju velike plate, ali ih radno mjesto u javnom sektoru čini kreditno sposobnim i mirnim do penzije, zatim na one koji su 30 – 40 godina radili za starost koja je bijedna, pa onda one koji se grizu jer još nisu otišli, te one koji su već otišli ili kreću za 15 minuta. Plus, svakako, politička kasta čija primanja sa učinkom imaju veze koliko i pobjeda Liverpoola nad Barcelonom sa raspletom u Prvoj ligi Federacije.

Sa ovom sadašnjojšću, budućnost je lako predvidljiva: BiH će vjerovatno opstati, samo što će iznutra nestati. Postat će, ako već nije, zemlja za starce kojima više niko nema zaraditi penziju i ostati polazna stanica za, recimo Njemačku, kojoj će u narednom desetljeću svake, ali svake godine trebati preko 200.000 novih radnika. Drugačije rečeno, sve ako bilo koji narod nekako i dogura da ostvarenja svog historijskog cilja, neće biti nikoga da taj uspjeh proslavi. Osim, naravno, brižljivih statističara za čije podatke u stvarnosti ima malo prostora i još manje interesa. Oni će, tog jednog tmurnog dana, čak i imati nekog posla: trebat će popisati one kojima je biologija omogućila još jedno putovanje. Ono do najbližeg groblja.   

Najveći uspjeh političke kaste u BiH je to što grozna današnjica i mračna sutrašnjica nisu nešto što se ne prihvata i što od ove, kao i od prošle ili buduće vlasti, zapravo, niko ništa i ne očekuje. Posljedično, nema tog poražavajućeg statističkog podatka koji bi mogao ugroziti osvajanje još jednog mandata s istim ciljem kao 1996. ili 2006.: da se malo napiše historija i još više obogati ko može i ima legitimitet.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati