Paučina i promaja

Glava omiljenog konja

Ovo pomalo podsjeća na situaciju u Mostaru. Zamislite da Ljubo Bešlić, doživotni mostarski gradonačelnik, završi u zatvoru. Kako bi se u tom slučaju osjećao Dragan Čović?
Kolumna / Kolumne | 02. 06. 2020. u 10:09 Josip MLAKIĆ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoji jedno nepisano pravilo koje vrijedi za sva raspala društva poput onog bosanskohercegovačkog, kako vas ništa, ama baš ništa, bez obzira na sve, ne može iznenaditi. Međutim, ipak može. Radi se o zadržavanju u pritvoru SDA-ove "3F-trojke" (Fadil, Fikret, Fahrudin) za koju je Tužiteljstvo tražilo mjesec dana pritvora.

Nakon strahovitog pritiska iz "bošnjačkog kruga", trojka je nakon cjelodnevne "drame" puštena da se brani sa slobode. Ovakav rasplet, međutim, nikoga nije iznenadio, jer ovdje nisu važna dvojica stranačkih pijuna poput Fahrudina Solaka, suspendiranog čelnika Civilne zaštite, i Fikreta Hadžića, vlasnika firme Srebrena malina, "dobavljača" spornih respiratora, već kapitalac poput Fadila Novalića, federalni premijer u tehničkom, a praktički u drugom mandatu, jer nitko nema iluzija da će se do narednih općih izbora razbistriti politička situacija, pa da će doći do izbora nove federalne vlade.

Ovo pomalo podsjeća na situaciju u Mostaru. Zamislite da Ljubo Bešlić, doživotni mostarski gradonačelnik, završi u zatvoru. Kako bi se u tom slučaju osjećao Dragan Čović? Tako može u potpunosti razumjeti s čime se ovih dana nosi njegov dragi koalicijski partner Bakir Izetbegović koji za cijeli ovaj lopovluk u režiji njegove stranke optužuje dežurnog krivca, Čovićev HDZ i njegove kadrove, odnosno "vlaščad".

Što se to zapravo dogodilo da su čuvene Bandićeve "institucije" napokon odlučile raditi svoj posao, bez obzira što je sličnih afera, u kojima se kralo oči na oči, bilo i ranije? Primjerice, o Solakovom kriminalnom raspolaganju novcem Civilne zaštite govorilo se i nakon katastrofalnih poplava iz 2014., a o "podvizima" Nikšićeve vlade da ne govorimo. Oni su uspjeli ukrasti čak i nekoliko centimetara asfalta s auto-ceste. Čude, također, i mlake reakcije oporbe.

Radončić "tješi" Izetbegovića kako će se njegov SBB znati nositi s "ustašama" i bez nesretnog Novalića, dok SDP u svom priopćenju brani (sic!) Hamdiju Pozderca, koji, gotovo smo u to sigurni, nema nikakve veze sa Solakovim respiratorima, a Predrag Kojović kao da je prizivao duh rahmetli Alije Izetbegovića, pa šeta. Šetajte, šetajte,  lopovluka more bit bidne, a more bit i ne bidne! Kao da svjedočimo nekoj grotesknoj predstavi s unaprijed dogovorenim ulogama. Ima jedna Borgesova priča koja govori o irskom revolucionaru iz prve polovice 20. stoljeća za kojeg je otkriveno da je izdajnik, koji potom dobije "ponudu koja se ne odbija": treba izvršiti samoubojstvo, a zauzvrat će biti proglašen herojem.

Kada je o aferi respiratori riječ, jasno je i maloj djeci da "svi putovi vode u Rim", kao što je svakome jasno da je u ovom slučaju "Rim" Stranka, kao mjesto odakle kriminalna hobotnica pokreće svoje krakove. Novalić je neka vrsta nesretnog Irca iz Borgesove priče, koji se treba žrtvovati za kolektiv. Sličnu smo retoriku slušali kada je već na startu uočeno da nešto s kupovinom respiratora nije u redu. Sam Novalić je, braneći Solaka i Hadžića, izjavio otprilike da ih treba tretirati kao heroje, a ne kao lopove.

Bespredmetno je i postavljati pitanje je li spomenuta trojka to sve napravila na vlastitu ruku i za vlastiti džep, bez zelenog svjetla iz Stranke. (Čuj, zelenog!) Bakir Izetbegović svojom retorikom, optužujući ponovo za sve Hrvate, zapravo pravi uzmak, ko fol brani svoje pijune, pretvarajući ih zapravo na taj način u žrtvenu janjad, vjerojatno u dogovoru s američkim veleposlanstvom, koje im je prije toga poslalo glavu omiljenog konja na jastuku u vidu zabrane ulaska u SAD pomalo zaboravljenog Amira Zukića, bivšeg generalnog tajnika Stranke, kao primjer što bi se moglo dogoditi Bakiru Izetbegoviću u slučaju neposluha. I Tužiteljstvo će svoj posao odraditi u skladu s tim, i mirna Bosna.

Uzgred, prošlih tjedana bilo je riječi o peticiji članova bosanskohercegovačkog pendžiluka protiv održavanja mise za žrtve Bleiburga u Sarajevskoj katedrali. Zašto ovo spominjem? Zbog toga što je pendžiluk opet gromoglasno šutio na izjavu reisa Huseina Kavazovića povodom hapšenja spomenute trojke, izjavu koja bi u svakoj normalnoj, demokratskoj zemlji, pa čak i u Hrvatskoj, gdje je utjecaj Katoličke crkve ogroman, naišla na nepodijeljene osude.

Čak se ni tamo ne može dogoditi primjerice to da se kardinal Bozanić zauzme za nedavno uhićenu Anu Karamarko, suprugu Tomislava Karamarka, čovjeka koji je u vrijeme najdestruktivnije vlade u povijesti Hrvatske velikodušno poklonio Crkvi jednu tako skupu igračku kakva je javna televizija.

Reis Kavazović je povodom hapšenja spomenute trojke izjavio kako se "ne smije vršiti bilo kakav pritisak na pravosuđe i da je neophodno istražiti sve okolnosti oko bilo kakvih sumnjivih navoda." A već u narednoj rečenici kaže da se Federacija BiH "u ovim presudnim trenucima ne smije ostavljati bez vođstva", čitaj bez genijalnog Fadila Novalića, odnosno reis traži da se Novalić brani sa slobode, bez obzira što ne zna kakvim dokaznim materijalom Tužiteljstvo raspolaže, što je u suštini otvoreni i grubi pritisak na Tužiteljstvo, a koji je, kao što smo vidjeli ovih dana, urodio plodom.

The Čaršija je naročito osjetljiva na usporedbe Sarajeva s Teheranom, Istambulom, Rijadom, i sličnim "demokratskim ekspoziturama". Gdje je ovako nešto moguće? Da vrhovni vjerski poglavar vrši otvoreni pritisak na pravosuđe? Nije moguće čak ni u Saudijskoj Arabiji, jer tamošnji princ ima poprilično kratak fitilj, što je na svojoj koži, vratu, rukama i nogama iskusio saudijski novinar Jamal Khashoggi, a o stanovnicima Jemena da ne govorimo. Jedino, možda, u Iranu, gdje je vjerski poglavar ujedno i vrhovni autoritet u društvu. Kada Dodik pretvara Sarajevo u Teheran, onda se nadiže strahovita graja, negodovanje i slično, a kada Sarajevo u Teheran pretvaraju ljudi poput reisa Kavazovića, to je okej. Dakle, ono što je dozvoljeno Huseinu, nije dozvoljeno Miloradu.

Međutim, neku suvislu i vjerodostojnu reakciju nitko nije niti očekivao, jer naprosto nema odakle doći. Otupjeli i gotovo nepostojeći demokratski refleks pendžiluka, na primjer, kakav smo vidjeli u slučaju sporne "blajburške mise", ovaj put je izostao. P.E.N. svojom "beskompromisnošću" podsjeća na onu čuvenu Galvanijevu žabu iz eksperimenta čiji se kraci pokrenu tek na određenu vrstu podražaja. Ponavljam: na određenu vrstu podražaja, u slučaju "mise" to je bila očajnička potraga za "fašistima", jer bez "fašista", 75 godina nakon Drugog svjetskog rata, nema ni "antifašista". Jer jedni drugima daju smisao. U slučaju pritiska na Tužiteljstvo, to se naprosto ne isplati.

Povodom još jedne gromoglasne šutnje "ljevičara", medija i P.E.N.-ovih "antifašista", pao mi je na pamet lik iz serije "Tale" koja je rađena po romanu Derviša Sušića. Radi se o Hrsuzu Halilčiću, kojega glumi genijalni Ivica Vidović, smušenjaku i sitnom prevarantu koji se predstavlja kao "Europljanin i intelektualac". (Lik Halilčića neodoljivo podsjeća na lik Servantesa iz Smojinog "Malog mista" kojega je glumio isti glumac.) Derviš Sušić bio je jedan od onih velikih bosanskohercegovačkih pisaca kojega The Čaršija nije voljela. Sada je možda donekle jasno i zbog čega: previše je, možda, onih koji su se prepoznali u njegovom Halilčiću. (Uzgred, kao jedan zgodan primjer Freudovog nesvjesnog razotkrivanja ljudskog uma, u seriji "Tale", koja je emitirana 1979. godine, prvi put je u bivšoj državi filmski prikazan djelić onoga što danas poznajemo kao fenomen Bleiburg. Naime, prvih nekoliko epizoda serije odvija se u Sloveniji, te prikazuje masovno zarobljavanje pripadnika kvislinških formacija na tlu bivše Jugoslavije.)

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close