Eksperiment dr. Ćulibrka: Duplo dno Željka K.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Za ovi ekperimenta nam je – što bio rekao doktor svih nauka, Ogulin Ćulibrk Oglo – potrebno da zaboravimo sve što znamo o Željku Komšiću: i to da je bio općinski načelnik i ambasador, da je dva puta ušao u Predsjedništvo iskoristivši shizoferni izborni sistem u Bosni i Hercegovini, da je u jednoj stranci bio prvi do Šefa, pa osnovao drugu u kojoj on lično Šef, da se treći puta kandidovao sa političkim programom od jedne rečenice i istim takvim ciljem, iako je u historiju ušao i kao neko kome nije bilo simpatično to što je program Vlade Federacije pod predsjedanjem Nedžada Brankovića, imao manje strana od dnevne kladioničarske ponude.

Pravimo se, dakle, da je Željko Komšić, kako se to kaže, iznenađenje posljednjih izbora, novo lice u muzeju potrošenih figura i lider nedavno osnovane stranke kojoj, sve do zatvaranja birališta, niko nije davao ozbiljne šanse. Tako se, naime, tim ćulibrkovskim eksperimentom, lako može pokazati koliko su skromni kapaciteti čovjeka koji o sebi misli puno bolje nego je to pristojno.

„Iako je opozicioni status u našem biračkom tijelu veoma popularan, bojim se da bi logika vječne opozicije u političkom smislu mogla doći glave i ljevici i političkim strukturama koje se zalažu za multietničku BiH. Jer građani će u jednom momentu s pravom reći, dobro, pa zašto mi uopće za vas glasamo“, rekao je Komšić prije neki dan i potvrdio sumnje prema kojima će, kada za to dođe vrijeme, napustiti Bh blok i ući u savez sa Strankom demoklratske akcije kojoj duguje svoju pobjedu na izborima za člana kolektivnog šefa države.

Sa ovih dvije stotine i pedeset slova ili pedeset i jednom riječi, Komšić je – da sada parafraziramo Štulića – i pokazao i obezvrijedio vlastitu logiku. Usput se narugao i inteligenciji kako vlastitih glasača, tako i javnosti općenito.

Birač koji na glasačkom mjestu nije doživio potpuno pomračenje uma, ne zadužuje olovku zato što je „opozicioni status veoma popularan“, već iz sasvim drugih razloga, navlas istih onima zbog kojih se neko počinje baviti politikom. Smisao politike je, naime, da se mijenja društvo, što se može raditi jedino ukoliko se osvoji vlast. Samim tim glasači, evo recimo Demokratske fronte, ne glasaju za tu stranku da bi bila opozicija, već da bi osvojila vlast – sama ili sa onim strankama sa kojima dijeli osnovne zajedničke vrijednosti.

Suština svakog višestranačkog sistema je u ideološkim i svjetonazorskim razlikama: bez njih nema nikakve potrebe da postoje dvije partije i da se, uopće, izlazi na birališta. Stranke koje do vlastitog ideološkog profila i sadržaja ne drže, završe kao gora verzija bivših protivnika. Ko ne razumije, eno mu za primjer Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika: nekadašnja partija lijevog centra, neinficirana srpskim nacionalizmom, pretvorila se u Karadžićev SDS 2.0.   

Da, dakle, Željko Komšić i DF odbijaju formirati vlast sa SDP-om, Našom strankom i sličnim političkim organizacijama – u koje ne spada ni Savez za bolju budućnost kao klasična partija desnog centra – građani bi s punim pravom „mogli reći, dobro, pa zašto mi uopće za vas glasamo“. Imati priliku da se sa istomišljenicima preuzme vlast i propustiti je zbog hira, sujete ili ljenosti, zbilja može biti pogubno „ljevici i političkim strukturama koje se zalažu za multietničku BiH“.

Vlast u Federaciji i na nivou Bosne i Hercegovine Komšiću ne nude ni SDP, ni NS ni neko treći i sličan, već Stranka demokratske akcije kojoj treba još jedan partner za koaliciju koju je, praktično, već dogovorila sa HDZ-om i SNSD-om. Taj partner kojeg se traži u parlamentarnu će većinu i sve što iz toga proizilazi ući kao, prvo, dio bošnjačkog bloka, pa tek onda kao nekakva ljevica koja se, eto, zalaže za multisvakakvu BiH.

Glasanje za nekoga je uvijek i glasanje protiv nekoga. Teorijski, svaki glas za DF je i glas protiv dosadašnje političke kaste, računajući naravno i Izetbegovićev pokret koji se nikada nije do kraja transformirao u modernu, konzervativnu partiju. U praksi je, ako je suditi prema upornosti Željka Komšića da se udruži sa SDA, Demokratska fronta nešto kao SDA bez religijskih sadržaja, ali sa članovima koji su nekada po mišljenje išli u Ulicu Mehmeda Spahe.

Ukoliko je zaista tako, onda je ili DF prevara u kompletu – od predsjednika pa naniže – ili su svi skupa jako vješti u skrivanju stvarnih namjera i ciljeva.

Ovo drugo je malo vjerovatno: Komšić, kao i ostali iz kolone iza njega, nisu baš majstori verbalnih istupa, niti im ide složeni jezik politike u kojem se često prikriva ono što se u suštini hoće reći.

Ulaskom u vlast po svaku cijenu – i mimo volje vlastitih birača koji su glasajući za DF glasali i kontra SDA – Demokratska fronta će se potvrditi kao organizirana politička prevara bez budućnosti sa kojom se ionako razišao njen čelnik, onaj što je treći puta izabran na mjesto na kojem ni prvi puta nije napravio ništa.

Ne računajući, naravno, dugi niz problema koje više ne može riješiti ni doktor svih nauka, otac prvog bosanskohercegovačkog kloniranja, Ogulin Ćulibrk Oglo, junak Top liste nadrealista.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.