Klizna situacija

Domino efekat: Šta je nama Montenegro

Uz sve mane koje ima, Đukanovićev režim je velika brana ruskom, ali i turskom uticaju
Kolumna / Kolumne | 28. 08. 2020. u 10:13 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U nedjelju, 30. augusta se, to znamo, ne održavaju izbori u Bosni i Hercegovini, ali se održavaju izbori važni i za Bosnu i Hercegovinu. Pretposljednjeg dana posljednjeg ljetnog mjeseca građani Crne Gore birat će novu zakonodavnu i, posljedično, izvršnu vlast i od tog izbora ne zavisi ulazak regije u proces stabilizacije, ali itekako zavisi nivo moguće i dalje destabilizacije.

Pojednostavljeno rečeno, za glasove će se boriti koalicija okupljena oko Demokratske partije socijalista koju vodi aktuelni crnogorski predsjednik i, praktično, višedecenijski direktor te države, Milo Đukanović, protiv koje je šarolika opozicija u kojoj domniniraju dvije (veliko)srpske liste u čijoj su službi tamošnja Srpska pravoslavna crkva, odnosno mitropolit Amfilohije Radović koji pod krinkom brige za imovinu SPC-a vodi specijalni politički rat protiv indipendentista.

Iako Đukanović nije kandidat niti na jednoj listi – ali jednoj jeste posudio svoje ime, čisto da se narod ne zbunjuje – predstojeći izbori su prije i više od svega bitka za ili protiv njega i njegovog koncepta prozapadne, neovisne, građanske, sekularne i, koliko – toliko, moderne Crne Gore.

Pobjeda opozicije neće, barem za neko vrijeme, značiti i kraj crnogorske države, ali je hoće, i to u roku odmah, podrediti interesima Srbije, bez obzira na članstvo u NATO-u i potencijalni ulazak u Evropsku uniju.

Poraz Mila Đukanovića revitalizirao bi, makar je i neozvaničio, onu državnu zajednicu koja se malo zvala Jugoslavija, a malo Srbija i Crna Gora, s tim što je u oba izdanja bila Srbija do Jadrana.

Aktuelni podgorički režim, budimo realni, nije kakav: korupcija je kapilarna, partitokracija kolosalna, nepotizam poput našeg, kapitalizam jednako divlji, a vezanost budžeta za turizam kao u Hrvatskoj, ako ne i veća. Sve je, dakle, zrelo za promjenu, samo što je jedina moguća promjena ona na gore i kao takva se tiče i nas i drugih crnogorskih susjeda.

Netom završeni igrokaz Aleksandra Vučića i Milorada Dodika u kojem je, kao, potonji insistirao da se rješavanje problema Srbije i Kosova veže za status Republike Srpske, pa ga je, jednako kao, prvi opalio po ušima, bio je zapravo generalna proba onoga što bi se moglo dogoditi ukoliko bi se u Crnoj Gori promijenila vlast i tu zemlju isporučila službenom Beogradu.

Nisu, ma koliko se ponašaju drugačije, ni Vučić ni Dodik budale: obojica znaju da u ovom trenutku i u ovakvoj konstelaciji snaga na Balkanu i nešto šire ne mogu jednostavno i bezbolno izvesti zamjenu Kosova za Republiku Srpsku.

U Srbiji su, o čemu smo pisali, na vlasti ljuti nacionalisti, dok su u opoziciji još veći. Kada bi, da skratimo, Vučić priznao Kosovo – koje jeste nezavisna država – protiv sebe bi ujedinio i bitne sveštenike u SPC-u i većinu raštrkane opozicije koju, zapravo, ništa ne veže osim želje da ga maknu. Također, bilo kakav pokušaj mijenjanja granica BiH bez volje drugih naroda, posebno Bošnjaka, vodio bi ka konfliktu koji možda može, opet, završiti bez pobjednika, ali uz nesumnjivo ogroman broj mrtvih.

Ukoliko bi Srbija do Crne Gora došla demokratskim putem – izbornom pobjedom pročetničke opozicije koja bi morala sarađivati i sa nekim prozapadnim strankama, progresivnim u istoj mjeri u kojoj je DF Željka Komšića ljevica – stvorili bi se ne svi, ali svakako važni preduslovi za procese koji danas izgledaju gotovo nevjerovatno. Naše iskustvo, međutim, govori da ne postoji ništa što je u jednom trenutku nerealno, a da nije već u drugom - surovo realno.

Uz sve mane koje ima, a njih je, hvala na pitanju, planina, Đukanovićev režim je velika brana ruskom, ali i turskom uticaju, podudarnim u međusobnim interesima i spremnosti da se famozne granice AVNOJ-a opet proglase takozvanim.

Zlatko Dizdarević, bivši ambasador BiH u, pored ostalih država, Hrvatskoj, kazao je – ili ipak napisao? – kako su mu svojevremeno turske kolege predlagale, blago rečeno, korekcije granica, odnosno i preciznije kazano, razmjenu srpskih teritorija u BiH za one naseljene Bošnjacima u Sandžaku, regiji danas podijeljenoj između Vučićeve Srbije i, još uvijek, Đukanovićeve Crne Gore.

Taj plan možda više i nije važeći u svom originalnom izdanju, ali nije ni odbačen do kraja, o čemu svjedoči angažman bošnjačkog obavještajnog podzemlja i nadzemlja u diskreditiranju Mila Đukanovića, u što su uključeni i bivši nasilni špijuni, njihovi nekadašnji nadređeni, ali i kojekakvi kvazianalitičari skriveni iza slovenskih instituta za mudrovanje i konstruiranje.

Sa Crnom Gorom pod kontrolom i rusko-turskim zaleđem – čiji su i uticaj i financijska penetriranost u BiH i Hrvatskoj još uvijek potcijenjeni – Vučić bi puno lakše izveo operaciju zamjene Kosova za puno širi prostor i kreiranje granica koje, naravno, podrazumijeva brisanje sadašnjih. To je, inače, već jednom pokušano, tamo devedesetih godina prošlog stoljeća i znamo, itekako znamo, kako je završilo.

Sve i da se ne dogodi taj, nego nešto bolji scenario, opet budućnost izgleda kao tma i tmuša nepregledna. Dodikov destruktivni potencijal počiva i na podršci ovakve Srbije. Sa još jačom, te sa Crnom Gorom koja se neće ispisati iz UN-a, ali hoće opet biti u zoni beogradskog uticaja, on može samo porasti i naše, bosanskohercegovačke probleme, učini većim i od sadašnjih.

Pobjeda Mila Đukanovića, tačnije liste kojoj je dao ime i iz koje će, ukoliko osvoji dovoljno glasova, izvući nekoga za mandatara Vlade, nije samo kapitalni interes Crnogoraca, te crnogorskih Bošnjaka, Albanaca i Hrvata, već cijelog prostora istočno od granica Evropske unije. Službeni Zagreb to itekako razumije i ako već ne daje otvorenu podršku Đukanoviću, barem ne pomaže njegovim protivnicima. Službeno Sarajevo, međutim, čini sve suprotno pokazujući da ili ne konta šta se okolo zbiva ili, a to je jedino gore, učestvuje u pogubnom procesu smjene loše crnogorske vlasti najgorom mogućom alternativom.

Šta god bilo od to dvoje, jedino ostaje da se citira jedna stara i u drugom kontekstu izrečena izjava Mila Đukanovića koja glasi: „Bravo, kreteni!“  

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close