A kome smo se uopće popisivali?

Do izbora dva putića

Ovih dana opet je aktualna dilema – po kojem popisu ćemo popunjavati Dom naroda Federacije, po onom davnom iz 1991., ili po onom slavnom iz 2013.? Oba popisa su, relevantni k'o probušena cipela na pljusku i otkrivaju sav jad i bijedu naše zemlje
Kolumna / Kolumne | 01. 11. 2018. u 10:29 Boris ČERKUČ
Kopirati

Da smo normalna zemlja, popis stanovništva otprije 27 godina bio bi samo fusnota iz prošlosti, prisjećanje na to što smo bili i što smo, eventualno, mogli biti. To je onaj popis u kojem je Srba u Sarajevu toliko da Nenad Janković nema potrebe Sarajevo nazivati ekskluzivno bošnjačkim gradom, u kojem je Banja Luka grad bogate bošnjačke kulture i tradicije, a Mostar grad sa „u bobu“ jednakim odnosom Bošnjaka i Hrvata, uz još sasvim nezanemariv udio Srba i Jugoslavena.

Prijatelji stari, gdje ste?

Kao što vjerojatno već znate i kužite – jedino je Mostar tu, nakon 27 godina, ostao u neku priliku sličan, ako zažmirimo na Srbe i Jugoslavene, ali svi dobro znamo da je i tu u pitanju tek puka statistika koja, po navici, zna zavarati i ne odgovara stvarnom stanju, jer su Hrvati i Bošnjaci dočekali novi Popis s ožiljcima kakvi lako ne zarastaju, odvojeni nikad priznatim, ali stalno živućim dualizmom u gradu na Neretvi.

Bosna i Hercegovina se u zadnjih 27 godina toliko transformirala da bi, da postoji nekakav vremeplov, putnik kroz vrijeme doživio nevjerojatan šok da ga sada spustiš iz ovog vremena na bilo koje mjesto u ovoj zemlji prije 27 godina. Samo vam se čini da je sve manje ili više isto, samo vam se čini da smo ostali isti. Čak i oni koji su širokih pogleda i samo za ljubav i druženje, skuhani su a da nisu ni primijetili da su dobili koru.

Fali mojih 38 iz razreda…

Ne lažimo se, ono popisivanje taman pred rat bilo je popisivanje nekih drugih ljudi, nekog drugog vremena i u nekoj drugoj zemlji, sada je toliko daleko da se doima poput bajke. To je popis oba moja djeda i moje bake, koji nisu dočekali neki naredni popisivački red, ali su dočekali rat, skupa sa milijunima drugih u ovoj zemlji, koje će isti taj rat porazbacati na različite strane svijeta, s kojih se mnogi nikada neće vratiti.

Nikakav Aneks 7 Daytonskog sporazuma nije, a da se ne lažemo, niti će, vratiti Bosnu i Hercegovinu u stanje prije rata, nikakva kozmetika neće sakriti naše podjele na dva entiteta, ali i na tri u stvarnosti egzistirajuća  društva, u koja smo zbili sve naše nade i strahove, sva naša vjerovanja i očekivanja parcijalno, razdvojeno, strogo. Stoga je Popis iz 1991. podsjećanje na društvo kakvo je bilo prije i kakvo je moglo biti, ali nije imalo šanse opstati uz sve ono što je nailazilo. Ma koliko danas mi šutjeli o tome.

Uzmi sve što ti Dayton pruža!

Popis iz 2013. bio je, pak, juriš da se sve prigrabljeno od 1991. pa naovamo i ozakoni, da se „naše“ službeno metne u papire. Ne serite, nevinih tu nema, jedni su jurili prebaciti 50% samo da bi prvom zgodnom prilikom izvukli tezu da je ovo njihova zemlja, drugi su se trudili dokazati da je džabe njima ta polovica, ako je grunt više od pola u rukama drugih, treći su organiziranom akcijom dokazali da ih ipak ima i kako priča o Trećem drži vodu jer je sve jasno k'o dan tko je u kojem dijelu većina .

Mala je maca bio onaj pik na osvajanje Divljeg Zapada, gledali ste to u filmovima, kad pištolj označi početak utrke za zemljom, kako je kod nas izgledao juriš na Popis iz 2013. Sve je izgledalo kao hajka na postotak, sva sredstva su bila dopuštena – i sva sredstva su se koristila, izmišljali su se članovi familije, u kućama od 100 kvadrata živjelo je po 30 ljudi, nabijale su se cifre kako se znalo i umjelo.

Uzmi jedan, sigurno ćeš pogriješiti!

Od dva Popisa, koji onda odabrati? Onaj koji je star k'o Grčka i ne pokazuje apsolutno ništa osim da smo nekad živjeli na „tigrovoj koži“ ili onaj koji pokazuje kakvi jesmo danas, lažljivi, prevrtljivi i ograničeni? Hoćemo li izabrati ono što nismo, ali smo bili nekad, ili ono što jesmo i pitanje je hoće li se to promijeniti ikad?

Nije neki izbor, naravno, ali red bi bio da se pogledamo u ogledalo onakvi kakvi jesmo. Ma, koliko nam se ponekad lik i djelo ne sviđali, red bi bio da iz svijeta snova i laži spustimo muda u svijet istine. Takvi smo, kakvi smo, a ne kakvi smo kao trebali biti. Kako ono kažu, priznaj pa što košta, poslije je sve puno lakše… kad dotakneš dno možeš samo gore.  Nastaviš li se lagati, može se još dublje.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.