Je li Mostar nesiguran grad?

Daj mi, mala, malo kriminala!

Statistički porast kriminala nije razlog za paniku, ali mora biti dobar razlog da se počne nešto raditi. Jer Mostar je još uvijek, unatoč temperaturama, daleko od pakla. I tu ga treba i održati.
Kolumna / Kolumne | 01. 07. 2021. u 09:22 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bome je bilo skoro jedanaest navečer. Šetam sinoć sa ženom i malim, guram kolica i kontam kako je fenomenalna stvar bio taj koncert "Josip Palameta i prijatelji". Grad Mostar je poentirao, kapa dolje na ideji, vidite da nije tako teško uz malo napora napraviti nešto dobro.

Vidiš kako su se ljudi poželjeli druženja, mjuze, koncerata. Prilično me je iznenadila posjeta, toliko mladosti na jednom mjestu u Mostaru možeš pronaći jedino u Dalekoj i na školskom velikom odmoru, ali nije bio dan od Daleke, a škola je odavno na raspustu.

Puno igralište iza Stare Gimnazije odisalo je atmosferom nekog gotovo zaboravljenog optimizma, a samo koji metar dalje, Lenjinovim šetalištem Nikole Šubića Zrinskog, šetkala se rijeka Mostaraca.

Ljepljiva mostarska ljetna noć izgledala je kao prenesena iz nekih mediteranskih turističkih destinacija, ljudi su se mimoilazili, susretali, pozdravljali, neki su sjedili na klupama, neki su tamo dalje u parku prostrli deke i samo ležali i uživali u mraku i osvježavajućih par stupnjeva manje nego na asfaltu, betonu i onim pločama na Šetalištu.

Da ne zaboravim, sve to se zbivalo bliže ponoći i palo mi je na pamet kako se neki dan u Gradskom vijeću pričalo o kriminalu u Mostaru i kako je u medijima zvonilo kako je kriminal povećan skoro duplo.

Zadnji nekoliko dana pričam s poznanicima na tu temu i nekako zaključujem kako se ljudi jednostavno obožavaju plašiti i živjeti u nekakvom latentnom stanju. Ne mogu drukčije objasniti njihovo katastrofično gledanje na porast kriminala u gradu i zaključke poput - Mostar je nesiguran grad! Mostar je leglo kriminala! Treba seliti odavde!

Da, istina, kad ga pogledaš izdaleka, a nije ni izbliza nije ništa bolje, s onim ružnim šarenim i propalim fasadama, Mostar može, pogotovo za sivih kišnih dana, kada fasade postanu još ružnije, podsjećati na kolumbijske favele ili sirijske stambene blokove.

Institucionalni kriminal sigurno da postoji i s godinama je odradio svoje, kao što postoje i dobro uhodane grupe koje se bave nečasnim i rasturačkim poslovima, što ova čaršija svakako odavno zna, kao što zna i ljude koji stoje iza tog ipak visokorizičnog oblika posla.

Da, istina je da institucije koje bi se trebale baviti čuvanjem javnog reda i mira, praćenjem i sprječavanjem kriminalnih aktivnosti, kao i krivičnim i sudskim progonom nečasnih, plešu na tankoj liniji između karikature i nekog oblika djelovanja u skladu s normama, kao što je istina da zakon nije ovdje uvijek isti za sve.

Ali, isto tako, koliko možete biti sigurni da nije tako i drugdje, zapadnije, tamo u zemljama koje su nam kao nekakav uzor i težnja?

Mostar poznajete k'o zlu paru, ovdje ste rođeni, ovdje ste rasli, ovdje živite, i sigurno se ponekad osjetite prežderanim ovim našim sranjima, ljudima koje poznajete u ogromnom broju, našim vječnim pitanjima sa krivim odgovorima.

Ali, onaj tamo svijet ne poznajete, kao što ga ne poznaje ni vaša rodbina koja tamo živi, radi – i samo radi, što bi rekao pokojni Ekrem Jevrić, i možete samo slutiti kako je zapravo i u suštini tamo. Ili uzeti statistiku u ruke.

A statistike je kao bikini – puno otkriva, ali prečesto ništa zapravo ne pokazuje. Zato, drž' te se osjećaja. Stvarnog osjećaja, lišenog medijske bižuterije.

Poznajem dosta ljudi koji žive na Zapadu, a koji bi dobro platili moju sinoćnju ležernu šetnju ne baš uvijek sjajno osvijetljenim ulicama grada. I što radim skoro svaku noć.

Poznajem dosta ljudi koje je život odveo u gradove u kojima se iza devet sati izlazi na vlastiti rizik.

Poznajem dosta ljudi koji nikada, ali nikada ne idu pješice na posao, jer jedino automobilom ima smisla, a kada staneš na semaforu, budi siguran da ti je auto uvijek zaključan i noga spremna na gasu.

Poznajem ljude koji u svojim gradovima dobro znaju kroz koje kvartove ne smiju proći, ako žele ne riskirati u životu.

Poznajem, usput budi rečeno, dosta naših ljudi, koji žive napolju i ne poznau svoje gradove, jer idu od točke A do točke B, s manjim rizikom je lakše živjeti.

A u Mostaru i dalje možeš biti, ono što Englezi kažu, wanderer. Volja ti u bilo koji dio grada. I po danu i po mraku. I to nijedna statistika ne može izbrisati. Da, tu i tamo dogodi se pljačka, ponekad zaredaju i tri u nizu, izgori automobil ili isti nestane u hipu, bude neka tuča ili obračun navijača, ali općenito, ništa od toga nit' je serijski, nit' je pravilo.

Koliko puta, uostalom, čujete policijske sirene noću? Koliko puta vidite policajca na ulici? Da, možda bih volio da ih ima više, barem zbog nesavjesnih vozača i još nesavjesnijih motorista (čast onim drugim!), ali hajde mi recite - koliko puta ste se šetajući gradom u sitan sat osvrnuli iza sebe u strahu da vas netko prati, s namjerom da vam oduzme i novac i život?

Uostalom, ovo je grad od sto tisuća stanovnika. Igra velikih brojki, psihologija i srodne društvene znanosti rado će vam kazati kako je nemoguće da u tako naseljenoj kotlini nema kriminala, ali budite oprezni kada govorite da je ovo nesiguran grad. Rječnikom meteorologa rečeno – ponekad možda pokazuje 33, ali je zbog ugodnog povjetarca stvarni osjećaj 28.

Što ne znači da nije vrijeme da se utegnu policijske službe i malo pritegnu lokalno sudstvo i tužiteljstvo. Jer kao što se željezo kuje dok je vruće, tako se i mir i red održavaju još dok nije alarmantno stanje. Nijedan grad kriminala nije to postao preko noći, nego višegodišnjim neredom, neradom i nedisciplinom.

Mostar je u ratu dobio priliku za eksploziju kriminala, bilo ga je, nažalost, na izvoz, ali se nije primio i nastavio divljati kad je sve stalo.

Onaj kriminal koji se uvijek prima i tvrdokorno opstaje je kriminal kojem se daju uvjeti kroz dugi niz godina i koji polako, ali sigurno pušta sve dublje i deblje korijenje.

I zato, dragi moji nadležni, odgovorni i za to plaćeni – baš zato jer mi se ljubomorno čuva i želim ga zadržati i dalje, onaj osjećaj od sinoć, da živim u gradu u kojem je itekako normalno pjevušiti pjesmu „summertime, and the livin' is easy“ i hodati ulicom u još malo pa ponoć....što bi onaj Vukanović rekao – Na pos'o!

P.S.

A i ove fasade...nije lijepo da srce Hercegovine sliči favelama Južne Amerike. Stvarno nije lijepo. Mogao bi netko pomisliti da ipak ovdje nije kako ja pišem.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close