Prvomajska bajka

Čemu pobuna pored Bune (i Bunice)?

Svaki put kad dođe Praznik rada pitam se jedno te isto. Kakve to, pobogu, budaletine žive napolju, pa umjesto da okrenu janjca ili zaroštiljaju pored rijeke, oni potroše Prvi maj u okupljanje na ulicama, mahanje transparentima i tuču s policijom?
Kolumna / Kolumne | 03. 05. 2018. u 10:38 Boris ČERKUČ
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svaki put kad dođe Praznik rada pitam se jedno te isto. Kakve to, pobogu, budaletine žive napolju, pa umjesto da okrenu janjca ili zaroštiljaju pored rijeke, oni potroše Prvi maj u okupljanje na ulicama, mahanje transparentima i tuču s policijom?

Da se razumijemo, to kod nas rade navijači, a čak ni navijači ovdje na Praznik rada nisu ludi da se okupljaju, nose transparente i tuku se s policijom. Baš naprotiv, taj dan su i naši navijači u civilu, cirkaju pivo, uvlače joint i žvaću ćevap negdje „kraj vode“. Sve je taj dan dolćevita, mire se narodi i klase, čak se nemojte čuditi ako kraj vatre zateknete u jednakom raspoloženju navijača, policajca i zaštitara. Jer, na Praznik rada svi smo mi naši i svi smo manje – više jednaki.

Prvi maj – ovdje je to Dan nerada, Dan roštilja, Dan u rijeci ohlađene gajbe piva, Dan trodnevnog polupansiona na moru, Dan zahvalnosti mesarima što nisu uvaljali previše soje i kruha u ćevape, Dan prvog zagrijavanja za godišnji i sutrašnja repriza Prvog dana. Dan prije velikog mamurluka. Dan Bune i Bunice. (Primijeti apsolutni nesklad naziva omiljenog mostarskog prvomajskog izletišta sa stvarnim dosezima Prvog maja u nas!)

Ni s kim, a ni protiv koga

Prvi maj je kod nas kombinacija tradicionalne sklonosti da se iz šupljeg prelije u prazno, a kako je sve to umotano u neradni dan, onda  se to proglasi pobjedom, zalije enormnim količinama  pića i natovi bespotrebno velikom količinom ugljikohidrata i masnoća. Čak i oni koji ne rade slave Praznik rada kao da je njihov, jedva čekaju da otrgnu list s kalendara na kojem piše Travanj/April, pa da se opuste u tradicionalnom prvosvibanjskom okruženju. Prvi maj je praznik ničim argumetiranog optimizma, Dan bola u muškom spolnom organu za sve probleme i uzročnike. A još kad je i naredni dan neradni, pa se spoji ne s jednim, nego čak sa dva vikenda – onda ne znam o čemu uopće razgovaramo?

A vani, tamo na Zapadu, neke bedevije još uvijek smatraju da je Praznik rada dan koji označava borbu za radnička prava, pa se ufurali da je još uvijek 1886. godina i da su u Chicagu i da se gine za radničko pravo na 8 sati rada, 8 sati odmora – i 8 sati kulture i obrazovanja! Točno da čovjek kaže, jao čudnih budala, pogotovo za ovo što traže osam sati kulture i obrazovanja! A još čudnije je, ako je to netko uopće primijetio, što ovi sad traže razne pomodarske stvari, tipa promjenu ekonomske politike, smanjenje utjecaja globalnih korporacija na tekovine borbe za radnička prava, smanjenje nameta i jasan stav Vlada o mirovinskim fondovima i granicama odlaska u mirovinu. Ih!

Okoja vam je to?

Točno vidiš preko televizije, ono kad baneš kući s prvomajskog druženja, dok se želudac bori s previše mesa i industrijskog lagera sumnjive kvalitete,  da je to neka hipsterska furka. Svi se obukli u crno, razbijaju izloge, prevrću auta…okoja im je to, govoriš u sebi, zar nije bolje parkirati auta u hlad i prevrtati vratinu, krmenadlu i kobasice? Zar nije bolje energiju izbaciti šutajuć' loptu, onako polup'jan u bijeloj potkošulji, dok u jednoj ruci držiš pivu, a u drugoj cigaru – i cerekati se lijepo životu u facu?

Uostalom, koji ku*ac? Budućnost? Pih! Sve što mi tražimo, ako i tražimo,  je prošlost. Prvi maj je Dan nasljeđene, a brutalno i nepravedno oduzete Dembelije. Dan sjećanja na prava za koja se netko drugi izborio, ali nama su u jednom trenutku prestala biti važna, pa se sad kao kajemo. Prvi maj je Dan sjećanja na ono što su nam pričali roditelji, ali ih nismo baš najbolje slušali, pa sad uglavnom pamtimo samo ono najmanje komplicirano.

Dan sjećanja na sjećanje

Uglavnom, zato svi u glas govorimo - ovo danas ne valja, ali je prije bio raj na zemlji. Ostao sam – sjećam se. Otišao sam, opet se sjećam, nisam lud da idem i riskiram degenek od policije. Zato je Prvi maj u nas Dan sjećanja. Dan sjećanja starijih kako su nekad drugi pravili roštilj a oni ganjali cure po proplanku. Dan sjećanja srednjovječnih kako im se moglo dignuti i na najavu TV programa u novinama kojima se palila vatra. Dan Sjećanja dvadesetogodišnjaka na to kako je isto ovako bilo nekad, samo još bolje i svaki dan, a ne samo na Prvi maj.

A već za vikend, navijači će na ulice i policiju, a svak' drugi na svoju stranu i o svom jadu. Baš kako i priliči našem mentalitetu. Kuku i lele do narednog Prvog maja. Kakva borba, takvi i radnici. Kakvi radnici, takva i radnička prava. Ali, legenda o Prvom maju ne prestaje. Svjetli kao uspomena na vrijeme kad se malo radilo, dugo odmaralo -  a čak i bilo neke kulture. Iako, da se ne lažemo, to s kulturom, ionako je i tad bilo hipsterski. A i sve ostalo, uključujući i priče o borbi i štrajkovima, nekako mi je labavo. Blijedo. Davno. Strano. Nestvarno.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close