Paučina i promaja

Bosanskohercegovački sat matematike

Već dvadeset i nešto godina ovdašnji i međunarodni "matematičari" pokušavaju riješiti sustav od dvije jednadžbe s tri zavnobihške nepoznate na način da se jedna nepoznata jednostavno zanemari.
Kolumna / Kolumne | 20. 10. 2020. u 09:30 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ima već dvadeset i pet godina kako se svi, od nečega što se cijelo vrijeme kolokvijalno naziva međunarodna zajednica pa do domaćih političkih snaga, upinju riješiti bosanskohercegovačku kvadraturu kruga, problem za koji je još 25. studenog 1943. godine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, postavljen jedini prihvatljiv model, prema kojemu je definirana arhitektura neke buduće i jedine moguće Bosne i Hercegovine, model koji je dodatno ovjeren u Daytonu.

Nisu na zasjedanju ZAVNOBiH-a, tada, izmislili toplu vodu, već su se rukovodili već viđenim rješenjima u sličnim, višenacionalnim zajednicama, i onim čega danas kronično nedostaje na ovim prostorima - zdravim razumom. Danas su od te arhitekture ostale tek ruševine, zahvaljujući prije svega "matematičarima" koji su tu arhitekturu pokušavali svih ovih godina riješiti na jedan osebujan način.

Dakle, za sve je kriva "matematika". Već dvadeset i nešto godina ovdašnji i međunarodni "matematičari" pokušavaju riješiti sustav od dvije jednadžbe s tri zavnobihške nepoznate na način da se jedna nepoznata jednostavno zanemari. I to traje već nekih petnaestak godina, još od prvog mandata Željka Komšića u Predsjedništvu BiH. Međutim, kada se umjesto jedne od nepoznatih, one "H", izbaci neka druga, recimo "B", to onda postaje problem nad kojim se svi licemjerno zgražaju. Taj vatromet licemjerja gledali smo proteklih dana nakon beogradsko-zagrebačke turneje dvojca Dodik-Čović, što je u principu bila samo jedna jeftina predizborna igrica, te ništa novo pod kapom nebeskom. 

Jedan od najpogubnijih dijelova Izbornog zakona je onaj da su razdvojeni lokalni i parlamentarni izbori, što dovodi do jednog fenomena čije su posljedice pogubne, da se sva rješenja odgađaju, i to kao posljedica permanentne predizborne groznice u kojoj na površinu ispliva ono najgore, sve samo s jednim ciljem, da se zadrže pozicije na vlasti.Nakon što prođu lokalni izbori, stranačke mašinerije proslave, ili kratko tuguju, ovisno o rezultatima izbora, kreću pripreme za naredne parlamentarne izbore. I tako unedogled. Navedenu turneju Dodik-Čović treba promatrati isključivo iz te perspektive, bez učitavanja bilo kakvih viših značenja.

Na isti način treba promatrati i reakcije koje dolaze s druge strane, s one bošnjačke. Tako je Sabina Čudić, predsjednica Glavnog odbora Naše stranke, izjavila povodom ovih sastanaka: "Nakon posjete Milorada Dodika, a zatim Izetbegovića i Čovića Hrvatskoj, došao je na red atak na suverenitet BiH i iz Srbije. Zvaničnici susjednih država, uz podršku samozvanih etno lidera iz BiH, suverenitet naše države žele u potpunosti prenijeti na njene narode. Jasno je to iz ustaljenih ponavljanja kršenja diplomatskih i političkih protokola koji se tiču sastanaka najvećih državnih zvaničnika."

Oglasio se i "socijaldemokrata" s dna bošnjačke nacionalističke kace, notorni Denis Bećirević, zastupnik SDP-a u Domu naroda Parlamenta BiH. Kaže Denisaga kako će "svi srpsko-hrvatski sporazumi o podjeli BiH završili na smetljištu historije, pa će tako i ovaj". "Nepokorivu Bosnu i Hercegovinu nisu uspjeli podijeliti i uništiti srpsko-hrvatskim sporazumima Cvetković - Maček 1939. godine, Stojadinović - Pavelić 1941. godine, Milošević - Tuđman 1991. godine, te Karadžić - Boban 1992. godine", kaže još uvaženi zastupnik.

Slično "rezoniraju" i sudionici Igmanske inicijative, foruma osnovanog 2000. godine u Zagrebu, a koji se pretvorio u montipajtonovsku inačicu onoga "Kucamo na vrata zaboravljenih asova" sarajevskih "Nadrealista", u kojoj tako nastupaju Boris Tadić, Stipe Mesić, Filip Vujanović, Mladen Ivanić... Uglavnom ljudi bez ikakve političke težine danas, koji su svojevremeno s pozicija moći imali priliku preokrenuti stvari na bolje, a da to nisu napravili.

Na posljednjoj, online sjednici Igmanske inicijative neki od sudionika obrušili su se na Vučićev sastanak s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, ocijenivši to omalovažavanjem BiH, te teritorijalnim pretenzijama Srbije i Hrvatske prema dijelovima BiH, što je ništa drugo nego dobro poznato zavlačenje glave duboko u pijesak, koje gledamo i slušamo svih ovih godina.

Vehid Šehić, jedan od kopredsjednika Igmanske inicijative, izjavio je sljedeće: "Svjedoci smo da se u zadnje vrijeme koristi formula koja je pogubna za BiH, a to je da se susreću dva, a trećeg nema."Ovoj izjavi se ne bi imalo ništa dodati niti oduzeti osim onoga "u zadnje vrijeme". Evo, podsjetit ću na događaj od prije više od dvije godine, iako je sličnih "bilateralnih susreta" bilo bezbroj i ranije, a koji su svojevremeno kritizirali jedino Dodik i Čović, dok su svi drugi šutjeli.

Radi se o sastanku u Istanbulu, na kojemu su se susreli bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Aleksandar Vučić i njihov domaćin Tayyip Erdogan. Trojka je razgovarala o infrastrukturnom povezivanju Beograda i Sarajeva. Razgovori su nastavljeni godinu dana kasnije, za vrijeme posjete Erdogana Srbiji. Erdoganova posjeta okončana je polaganjem kamena-temeljca za izgradnju autoceste Beograd - Sarajevo, kao i održavanjem "trilateralnog" samita Srbije, Turske i Bosne i Hercegovine. Bosnu i Hercegovinu predstavljali su članovi Predsjedništva Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferovića. Bosanskohercegovački udio u trilaterali bila je zapravo bilaterala.

Smatrati Željka Komšića kao jednu od strana je u najmanju ruku licemjerno. Volio bih na trenutak zaviriti u glavu jednog prosječnog komšićoida, jer mi naprosto nisu jasni njihovi motivi, prave li se ti ljudi budalama ili su naprosto budale.

Ipak, iz tog zbornog i predvidivog zavijanja izdvojio se jedan glas. Radi se o najnovijem u nizu od SDA-ovih disidenata, Aljoši Čampari, koji je na svom Facebook profilu napisao sljedeću rečenicu: "Mi Bošnjaci smo politički faktor i to više niko ne može promjeniti, ne prepadajte Bošnjake Dodikom i Čovićem." Zatim je u jednom naknadnom intervjuu pojasnio tu svoju tvrdnju, govoreći o pat-poziciji u Sarajevskoj županiji: "Moramo mijenjati postojeću paradigmu. Ukoliko budemo razmišljali na taj način da je 18 ruku bitno, ili više, jer bit će ovdje i 23-24 ruke, a ne program i Kanton Sarajevo i njegov razvoj, neće biti napredka. Nema Dodika i Čovića ni Sarajevu ni u Zenici ni Tuzli ni u USK, ne smeta nam niko da razvijamo i da napredujemo."

Ove izjave su tim važnije, jer Čampara tek počinje stvarati vlastiti politički prostor, a da u tom smislu nije posegnuo za najjednostavnijim i "najprofitabilnijim" modelom, paljenjem nacionalističke vatre, što treba samo pozdraviti. Ova rečenica je zapravo nastavak politike Sulejmana Tihića, čovjeka s jakom državotvornom sviješću, u najpozitivnijem značenju te riječi. Nije Tihić tijesno surađivao s Dodikom i Čovićem zato jer ih voli, već stoga što se radilo o ljudima s političkom težinom, i s kojima se stoga mogao postići određeni politički dogovor. To je ona elementarna definicija politike kao umijeća mogućeg. S druge strane, "ljevica" unaprijed odbija svaku suradnju s "Dodikom i Čovićem", zapravo s Hrvatima i Srbima, što je realno otprilike onoliko koliko je realna drvena peć ili krmetnjak od tikava.

Hoće li se Čampara u svom budućem radu rukovoditi ovom maksimom, upitno je. Prije svega zbog toga što se na sličnim izjavama u današnjoj BiH ne može politički profitirati. Ili se varam? Možda u bošnjačkom političkom tijelu postoji kritična masa ljudi kojoj je puna kapa koruptivnih modela koji se održavaju sličnim paranoičnim scenarijima, bez obzira radi li se o "atomskom zdesna" ili onom "slijeva".

I bez obzira, čak, ina to što se Čampara zalaže za mitski "građanski princip", što je, volio bih u to vjerovati, isključivo znak političke pragmatičnosti, jer bi u suprotnom preko noći bio proglašen Čovićevim i Dodikovimigračem i politički eutanaziran, što se dogodilo većem dijelu Dodikove, republičkosrpske oporbe, koje je Dodik prikazao kao Izetbegovićeve igrače, a zatim ih pomeo s političke scene i postao jedini relevantan politički faktor u Republici Srpskoj. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close