Zbijanje redova

Be i Ha Katenačo

I kao u talijanskom loptanju u minulim vremenima, sve je ovdje kod nas dopušteno, faulira se grubo, faulira se hinjski, pred očima arbitara skupljaju se prsti na rukama i s nevinim izrazom na licu govori„Che cosa?“
Kolumna / Kolumne | 08. 02. 2018. u 11:39 Boris ČERKUČ
Kopirati

U zlatno doba talijanskog klupskog nogometa, čiji je vrhunac bilo ono finale na Old Traffordu, 28. svibnja 2003., znalo se da je catenaccio iznad svega! Bilo je to vrijeme kada su najveće zvijezde nogometa, bez obzira na svu koncentraciju vještine i talenta, 'ladno mogli odigrati na 0:0, dokle god treba, pa sve do penala. Sličan katenačo igra se danas još u Bosni i Hercegovini, ali ne u nogometu.

Engleski sportski novinari nazvali su to svetalijansko finale Lige prvaka iz 2003. uspavankom milijuna funti, bio je to neviđeni status quo u kojem su tada najvrijedniji igrači svijeta skoncentrirani u dresovima Milana i Juventusa (Ševčenko, Nesta, Del Piero, Trezeguet, Seedorf, Buffon, Dida, Pirlo, Rui Costa…) ponudili zabavu apsolutno suprotnu realnim mogućnostima svakog igrača ponaosob. Bio je to „katanac, zacementiran rezultat i zavrnut vijak“ koji je trajao dva sata predugo. Mnogi su se složili da su odmah na početku trebali raspucavati penale.

Što zna budala što je petnaest godina…

Otada je prošlo dosta vremena, nogomet je evoluirao u ludo uzbudljiv ples milijuna koji se na velikoj sceni i TV ekranima igra svaki dan, čak i ponedjeljkom i četvrtkom. Catenaccio će ostati avet iz prošlosti, babaroga kojom samo slabije momčadi pokušavaju zabunkerirati položaje. Skoro da više nije moguće da finale Lige prvaka završi „dosadnim“ raspletom, pa čak i zadnji bastion talijanskog catenaccia – Atletico de Madrid, zna primiti više od jednog gola u najvećoj od svih utakmica. Druga su vremena i drugi običaji, neće Kinez ustati u tri ujutro gledati dosadu, neće raja plaćati skupe karte ne bi li jednom u životu vidjeli spektakl sa 0:0. Catenaccio je uglavnom mrtav. Svijet je danas prebrz za njega, drugačije se gleda na vrijeme, a catenaccio je gubljenje vremena.

Osim u bosansko – hercegovačkoj unutrašnjoj politici. E, tu je katenačo živ, življi nego ikada. I dok smo ga ranije gledali samo u velikim finalima, ono kad u sezoni izbora politički prvaci odu samo sedam do deset dana na more, jer, jebiga, valja okolo paliti i žariti na predizbornim skupovima, pa nam tri mjeseca pred izbore pretvore u emocionalno riganje i bljuvanje, u zadnje vrijeme se sve stopilo u jedan dugi, predugi beskrajan dan. I baš kao što pravi catenaccio nije dopuštao ni trenutak odmora - ne daj Bože da bi netko trepnuo, učas mu suparnik proleti - tako i u nas, ne samo da neprijatelj nikad ne spava, nego i prijatelja budan držiš na oku, jer nikad se ne zna!

Loši igrači, još lošiji tereni…

I tako godinama jednako trošimo taj beskrajan dan, zarobljeni u drugačijem protoku vremena nego svi oko nas. Dok drugdje vrijeme i dalje znači novac, a novac napredak, kod nas katenačo drži sve zaleđeno na liniji prostor – vrijeme. I polako se sve valja, minuta k'o godina, baš kao ono finale u Mančesteru, godine dvije i treće.

I kao u talijanskom loptanju u minulim vremenima, sve je ovdje kod nas dopušteno, faulira se grubo, faulira se hinjski, pred očima arbitara skupljaju se prsti na rukama i s nevinim izrazom na licu govori„Che cosa?“. Sve što se radi radi se pod motom da cilj ne bira sredstva. Lopta još i može proći, ali novi izborni zakon jok! Jer obrana s obje strane stoji u lancu kao u pravom nogometnom catenacciju – povezani su i drže se za ruke, čineći neprelazan zid - političari rukovode, mediji sprovode, javno mnijenje odobrava, viši ciljevi i povijesna pravda cementiraju. I tako već koliko? Duže i od onog finala iz 2003., zar ne?

A i navijači zakurac!

Mora se primijetiti da je lokalni spektakl, osim što je spojio „od izbora do izbora“ postao prljaviji no ikada. Zbilja se ne biraju sredstva, rekao bi čovjek da nam samo još malo fali i do pirotehnike. Dimne se, doduše, već odavno bacaju, ali mudri među nama ipak znaju (nadam se da mudrih još ima dovoljno) da psi koji puno laju ipak slabo ujedaju. I da kera laje radi sela. I da čak i catenacciju dođe kraj, jer se uvijek nakon  svega nađe i neki Calciopoli. Nažalost, s ovakvim momčadima i trenerima, publikom i, pogotovo navijačima, još ćemo se načekati. Hoću reć', dugo je još do penala, pa volja vam napustiti tribine, volja vam nastaviti tiho umirati „u ljepoti“.

Kopirati
Prikaži komentare
Komentari su djelo i osobno mišljenje naših posjetitelja, Bljesak.info ne odgovara za njih, kao ni za eventualne reakcije. Komentiranjem pristajete na Uvjete korištenja.