Klizna situacija

Bakirorez: Dobro znanje Izetbegovića

Nivo bosanskohercegovačkog jada je neizmjeran i o tome sve zna, treba mu priznati, Bakir Izetbegović
Kolumna / Kolumne | 11. 09. 2020. u 10:06 Emir IMAMOVIĆ PIRKE
Kopirati

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ako nije glup koliko je težak, a nije, onda Bakir Izetbegović ima raskošan dar da sam o sebi govori gore nego što uspijeva njegovim najoštrijim kritičarima. Ne, ne radi on to namjerno, da ne bude zabune, nego ga samo ide onako, prirodno.

Predsjednik Stranke demokratske akcije gostovao je u emisiji „Pressing“ N1 televizije i tamo, iza kirurške maske, te pred kamerom i mikrofonom, izvodio takve verbalne akrobacije da je možda, samo možda, čak i Seki bilo neugodno.

Iz mora, ma šta mora, okeana Izetbegovićevih izjava za koje je teško odrediti jesu li za šamara ili za doktorski konzilij, vrijedi izdvojiti – bit će objašnjeno i zašto – njegovo manifestiranje razumijevanja za siromaštvo bosanskohercegovačkih građana, te za socijalnu neprotočnost društva u kojem svi oni što se rode siromašni i ne upišu u SDA, siromašni i umiru.

„Dugo sam živio onako kako narod živi. Teško sam živio u životu, nisam predsjednikov sin oduvijek nego zatvorenički sin. Pošto to znam kako živi narod, gotovo sam čitavu plaću u doba korone dao narodu, 2/3. To niko ne radi osim mene. Onu treću trećinu dajem za kredit. U ovih šest mjeseci živim s nekih osam hiljada maraka sve skupa. Nikad nisam primio plaću neku funkcionersku da barem nisam dao 1.000 KM za pomoć. Naravno da znam kako živi narod, upravo sam ovim primjerom sa te 2/3 htio da pošaljem poruku. Neki su me pratili. Mislim da SDA ono što je dobrovoljno davala u ovoj situaciji je više nego su svi ostali davali. Niko od nas se nije uzoholio, niko nema skupe stvari, skup način života. Ja nemam automobil nikako. Za mene su pričali da imam vilu na Poljinama, snimali su tuđe i govorili da je moja. Moja je obična kuća, ali to nije zanimljivo. Onda snime neke tuđe kuće i lažu da su moje", kazao je lider SDA.

Sada, prvo, da malo prođemo kroz činjenice. Bakir Izetbegović rođen je 1956. godine, puno desetljeće nakon što mu je otac Alija osuđen na tri godine robije zbog pripadnosti organizaciji Mladi muslimani, onoj čiji su prvaci, poput Mustafe Busuladžića, rado i predano služili i Nezavisnoj državi Hrvatskoj i, samim time, Trećem Reichu.

Alija Izetbegović je po drugi puta u montiranom, takozvanom Sarajevskom procesu, 1983. osuđen na četrnaest godina zatvora, ali je odležao pet. Samo dvije godine kasnije, Bakir Izetbegović postaje predsjednički sin: babo je, je li, osnovao Stranku demokratske akcije i postao njen prvi predsjednik. Nasljedniku je tada, nije teško izračunati, bilo trideset i četiri i već je, kao strašni stradalnik, imao fakultetsku diplomu i stalni posao.

U ovoj, današnjoj Bosni i Hercegovini, prosječna plata iznosi nekih 950 maraka. Poznavatelj narodnog načina života nešto više, kako kaže, svakog mjeseca izdvaja za pomoć nekome, te je, socijalno odgovoran kakav već jeste, šest mjeseci morao pregurati sa jedva 8.000 maraka ili 1.333 marke mjesečno. To su, čisto da se kaže, oko tri prosječne penzije u BiH...

E sada ćemo se malo odmaći od fakata i nekih, ne svih brojeva, pa povjerovati Izetbegoviću kada kaže da se „niko od nas nije uzoholio, niko nema skupe stvari, skup način života. Ja nemam automobil nikako. Za mene su pričali da imam vilu na Poljinama, snimali su tuđe i govorili da je moja. Moja je obična kuća, ali to nije zanimljivo. Onda snime neke tuđe kuće i lažu da su moje“.

Dobro, eto, Familija ne živi u vili već u nečemu kvadrature trafike, od petnaestog u mjesecu sanjaju prvi dan onog narednog, nije im Fahro Radončić obilato stipendirao kćerkino školovanje po Evropi, na računima im je ili minus ili propuh, u kupovinu i na šišanje idu javnim prevozom, vazda kasne s komunalijama i do guše su u kreditima zbog kojih ispada da rade za najbližu poslovnicu Ziraat banke.

Recimo, dakle, da je sve tako, iako nije, ni blizu, ali sve i da jeste to opet ništa dobro ne govori ni o Stranci demokratske akcije, niti o njenom predsjedniku, čiji mandat traje onoliko koliko je trajala i Alijina druga robija.

Iz Bosne i Hercegovine se ne ide raditi samo u Austriju i Njemačku, Švedsku i Dansku, već i u Slovačku, za 400 redovnih eura, plus kakav bonus mjesečno. Za potrošačku korpu u Bosni i Hercegovini nisu dovoljne dvije prosječne plate, već fali i jedna prosječna penzija. Pet – šest njih, tih penzija, treba za onu istu potrošačku korpu ukoliko umirovljenički par živi sa dvoje djece koja ne mogu naći posao ili su ga izgubili ili imaju jedan od onih na kojima su obaveze redovne, za razliku od primanja.

U Bosni i Hercegovini se posao u javnoj službi dobija ili političkim vezama ili plaćanjem za radno mjesto – od sedam do deset hiljada maraka – zbog čega se, uostalom, i sudi dvojici nekada visokih funkcionera SDA, Amiru Zukići i Asimu Sarajliću, inače toliko nasekiranom zbog svoje političke budućnosti da je i ovoga ljeta hladio guzove u moru pored Šibenika.

Ima, naravno da ima, i među bošnjačkim novobogatašima onih što su do respektabilnog imetka stigli pameću, radom i trudom, ali ima barem tri puta više – i to je skromna procjena – onih što su se oparili ne zato što su sposobni, već samo zato što su bili podobni.

U onoj davnoj, omraženoj i socijalističkoj Bosni i Hercegovini, bilo je sasvim moguće da sin rudara i domaćice završi fakultet u Sarajevu, zaposli se i izgradi karijeru, dobije stan i napravi vikendicu. Šanse da danas djete domaćice i rudara iz Srednje Bosne ode u Sarajevo, pregura četiri-pet godina podstanarstva, diplomira, nađe posao na osnovu zvanja i znanja, te počne zarađivati dovoljno za stambeni kredit i pristojan život, jednake su onima da se iz Ljubuškog na Mjesec stigne - ljestvama.

Nivo bosanskohercegovačkog jada je neizmjeran i o tome sve zna, treba mu priznati, Bakir Izetbegović. Naime, za naše potonuće su njegove zasluge nemjerljive, pa još malo više od toga.   

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close