Klizna situacija

Agramna reforma: Šta je sada sporno

Predsjednici SDA i HDZ-a napravili su isto što i Dodik, pokazujući manjak principijelnosti i višak neozbiljnosti
Kolumna / Kolumne | 02. 10. 2020. u 09:47 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vijest bi, da je sve kao što nije, glasila: Bakir Izetbegović i Dragan Čović, prvi i drugi potpredsjednik predsjedavajućeg Doma naroda Bosne i Hercegovine, sastali se se u Zagrebu sa potpredsjednicima Hrvatskog sabora, Rankom Ostojićem i Miroslavom Škorom, te razgovarali o iskustvima u funkcioniranju tih institucija, ali i ukupnim odnosima dvije susjedne zemlje sa najdužom kopnenom granicom.

Dobro, sve o čemu su u osam očiju mogli pričati su vrijeme, žene, djeca, zdravlje i pitanje svih pitanja, ono je li jaretina s ražnja bolja od janjetine, ali to za ovu priču nije važno.

Bitnije je gotovo sve drugo, od uloga koje zagrebački gosti imaju u ovdašnjem političkom životu, preko fascinantne spremnosti na samoponižavanje, pa do, uz ustalo i u Izetbegovićevom slučaju, nevjerovatnog troskoka u vlastita usta.

Kada je nedavno i iz samo njemu znanih razloga, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ugostio Milorada Dodika kao lidera srpskog naroda u BiH, pa onda – čisto da sve ispadne trapavije i, eto, formalnije – glasnogovornike natjerao da posjetitelja nazivaju članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović je dobio slom svih živaca. Čelnik SDA je Milanovića optužio za nepoštivanje institucija BiH, za sudjelovanje u njenom rastakanju, jačanje secesionističkih težnji u Republici Srpskoj...ma za sve osim porasta broja oboljelih od korone.

I ne, uopće nije sve pogriješio tada: Milanović jeste zaobišao instituciju Predsjedništva, jeste Dodiku dao ulogu koju ovaj nema – on je, naime, dobio 53.000 glasova više od svojih protivnika ili sedamdesetak hiljada više od Ivanića kao drugog u utrci za mjesto člana Predsjedništva iz RS-a – demonstrirajući usput priličan dar da loše učini gorim. E, zato je Bakir Izetbegović u duetu sa najdražim neprijateljem pogriješio sada, pa tako više puta o istom trošku.

Da je Andrej Plenković kao šef HDZ-a Hrvatske ugostio čelnika sestrinske stranke iz BiH, te lidera također narodnjačke Stranke demokratske akcije, a sve to u središnjici na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, bio bi to jedan u nizu događaja poslije kojih ide red kurtoaznih izjava i, iskustvo nam govori, veliko ništa.

Namjere Andreja Plenkovića – amortiziranje još jedne štete iz majstorske radionice Zorana Milanovića – možda jesu dobre za poziciju Hrvatske u Bruxellesu i njen doživljaj sebe na Balkanu, ali one o odnosima u BiH i općoj neozbiljnosti dijela naše političke elite govore gore nego bi i on i njegovi gosti željeli.

Bakir Izetbegović i Dragan Čović jednostavno ne predstavljaju niti jednu državnu instituciju, a pogotovo nemaju funkcije koje im, uz ostalo, omogućavaju da se službeno nalaze sa premijerima drugih zemalja i da na te sastanke tegle i ministricu vanjskih poslova Biseru Turković. U prevodu i ukratko, BiH za posjet prvom ministru Hrvatske ima Zorana Tegeltiju u čijoj pratnji, samo u pratnji, mogu biti, ukoliko nekome trebaju, Fadil Novalić Disaljka i Radovan Višković Marioneta.

Predsjednici SDA i HDZ-a napravili su, dakle, navlas isto što i Dodik, pokazujući manjak principijelnosti i višak neozbiljnosti. Oni su, ako je suditi po rečenom nakon povratka iz Agrama, bili kod Andreja Plenkovića da bi popravili odnose Bošnjaka i Hrvata u BiH, naroda koje su, svaki svoj, upisali u lično, privatno vlasništvo.

Ejup Ganić, ratni član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik Košarkaškog saveza – za kojeg nikada nije utvrđeno zna li, kako je davno napisao Senad Avdić, koliko koraka ima dvokorak – jednom je kazao kako Bošnjaci nemaju problema sa Hrvatima iz Istre, Dalmacije, Slavonije i Kvarnera, ali imaju sa onima iz Širokog Brijega i Posušja. Naravno, za odnose u BiH potpuno je nevažno vole li se Bošnjaci i Dalmatinci, ali je prevažno kako se međusobno odnose Bošnjaci iz Zenice i Jablanice i Hrvati iz Gruda ili Busovače. Razgovarajući o potonjima preko Plenkovićevog ramena, Izetbegović je u Zagrebu pokazao kako ih doživljava ne kao sugrađanem već kao dijasporu susjedne države sa čijim je premijerom onda malo drvio o poboljšanju odnosa.

S druge strane, kada Dragan Čović govori o legitimnom predstavljanju bosanskohercegovačkih Hrvata on, naravno, govori samo i isključivo o sebi kao tom legitmnom, ponašajući se ili kao ukras na reveru Milorada Dodika ili kao, u ovom slučaju, referent HDZ-a Hrvatske za Federaciju BiH.

Ciljevi bivšeg direktora „Sokola“ već su deceniju i pol ili megalomanski ili su zapeli u realizaciji. Jedan od takvih je bio, ne zna se je li ostao, prekomponiranje BiH u uniju tri entiteta. „Plenković je u nedavnoj predizbornoj kampanji žestoko napao Davora Bernardića, tadašnjeg lidera SDP-a, kad je ovaj u jednoj od debata izvalio da je uspostava trećeg, hrvatskog entiteta najbolje rješenje za bosanskohercegovačke Hrvate: Plenković mu je poručio da to mišljenje iznese pred relevantnim međunarodnim političkim akterima, pa će vidjeti kakvu će reakciju dobiti“, piše Ivica Đikić u posljednjem broju tjednika „Novosti“.

Također, isti taj Plenković je nakon posljednjeg, trećeg ulaska Željka Komšića u Predsjedništvo, o problemima sa izbornim zakonodavstvom u BiH razgovarao sa francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, da bi poslije rekao kako se može računati na razumijevanje Pariza, ali ne i na neku konkretnu podršku. Razumijevanje je, što valjda znamo, nešto od čega se ni miševi ne mogu okoristiti.

Kao čelnici dominantnih stranaka sa bošnjačkim i hrvatskim predznakom, Izetbegović i Čović moraju, naravno da moraju, razgovarati, no ako im zato trebaju posrednici, e onda ili problem ne vide ili rješenje ne žele.

Nadasve mudrom politikom Dragan Čović se sveo na političkog drekavca – nekoga ko kuka, samo što ga oni sa kojima mora pregovarati doživljavaju neozbiljnije od najava pokretanja proizvodnje u „Aluminiju“.

Bakir Izetbegović ima veliki dar da sve što dotakne pokvari do neprepoznatljivosti, pa i zato on i SDA posežu za nacionalizmom kao najkorisnijim političkim kapitalom. „Ako Čović nastavi s prijetnjama, suradnjama s Dodikom, pritiscima, onda će se slučaj Komšić spustiti na druge razine. Učinit ćemo sve da se razbiju mehanizmi i da napravimo normalnu državu“, izjavio je on prije puta u Zagreb gdje je, je li, pričao o potrebi da se priča o sanaciji bošnjačko-hrvatskih odnosa.

Dva velika drugara pokazala su za malo vremena i koliko drže do institucija na koje se pozivaju kada im je ćeif i koliku realnu snagu imaju. Jedan je, rekli smo, sam sebi skočio usta i progutao nešto neugodno, dok je drugi potvrdio je izuzetno sposoban ili voditi krivu politiku ili po njen realni sadržaj ići preko granice, dok kod kuće zapošljava podobne i...i eto.

Poslije ove, baš kao i nakon Dodikove posjete Zagrebu, sve će u BiH ostati isto, ako ne postane gore. Ali dobro, barem su Izetbegović i Čović vidjeli Agram u duetu. I da, vratili se da nas maltretiraju solo tačkama koje, zahvaljujući međusobnom održavanju na površini, očito kraja nemaju. Kao što nema naznaka da se o onome o čemu su pričali s Plenkovićem neće pričati u Sarajevu i Mostaru još dugo - jako, jako dugo.     

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close