Dani

After dana D

Znam da stranački Vođe ne vide u svom balonu blagostanja da ih je moguće srušiti, ali lako ih je podsjetiti. Vidiš kako se Dragan u posljednjih mjesec dana naslušao dernjave i psovki na vlastiti račun, gledam u ponedjeljak, sve mu ruke oteknule.
Kolumna / Kolumne | 28. 08. 2019. u 09:54 Igor BOŽOVIĆ
Kopirati

Današnje ću promišljanje početi uzimajući za primjer nešto što smo posljednjih tjedana prilično dobro apsolvirali. Naravno, Aluminij kojemu je, izgleda, najteže potrefiti ime. Pa prvo o tome.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

NEZNANJE. Nije Aluminijum jer na hrvatskom jeziku (a Hrvati su mu dali poslijeratno ime) nema tih „-um” sufiksa.  Nije tako uranijum nego uran pa onda ni aluminijum nego aluminij. Drugo, ni kombinat nije od rata. Kombinat je nešto u čemu se proizvodi kombinacija proizvoda, a prije rata se tu radio aluminijev oksid (glinica) iz rude boksita pa su tek iz toga dobivali ingote. No kako je crveni mulj stvar prošlosti, tako je i kombinat. Danas se glinica uvozi, a samo se proizvodi laka metalna legura. Daj Bože da dođu Kinezi ili Arapi i da onda krene proizvodnja i glinice i ALON-a i čeka sve ne. No kako sada stvari stoje, naša politička vrhuška koja bi da se ovo pitanje riješi, ne zna još ni kako se pitanje zove. Mudromu dosta.

ZAPRAŠIVANJE. Ono što znaju jest zamazivanje očiju. Od početka kraha Aluminija politička struktura želi samo jedno – sačuvati vlastite guzice. Jedan taj dan je bio kada smo se prisjetili da nedodirljivi nisu nedodirljivi. Panično je Dragi pokušavao preseliti raspravu na teren Aluminija, a pomoćnike ima u samom poduzeću. Svi oni koji su mu zahvalni, koji ga zovu predsjednikom... sve zamazivanje očiju.

PARE. Kada je Dragi toliko bitan u čitavom processu, zašto je na prvom ugasio Soko?! Zar to nije bila okosnica jeftinih ingota?! I kako to da nema odgovora otkud sada četiri milijuna, a nema 20 milijuna za pokretanje proizvodnje. Kad imaš 10 tisuća ušteđevine, svaka će ti banka dati kredit od 400 tisuća. Osnovna matematika Adama Smitha, osnovna pravila kapitalističkog balona.

Svo ovo vrijeme cilj je bio samo otupiti vrh radničkoga žalca, zabraniti im okupljanja na ulicama. Tko može revoluciju zabraniti, odgovorite mi. U biti, odgovorite sebi.

Dan Đ

Sad kad smo uvodne pojmove apsolvirali, da pređem na temu. Jučer je trebao biti dan D za Bosnu i Hercegovinu. Trebao je biti imenovan mandatar za sastav Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Zoran Tegeltija. Silne provjere vođene su, kao da je uopće bitno tko je mandatar, može mandatar biti moja mama ili još bolje moja punica. Može bilo koja osoba koja vodi red u kući. Ti baci smeće, ti operi suđe, ti pospremi sobu, ti prošetaj cuku... Ionako je sve dogovoreno ono neki dan kada su četiri mladića bacili selfića (i možebitno još štogod o čemu ćemo iduće hefte).

Skupili se novinari svih lokalnih, regionalnih i inih televizija, deset minuta sastanka je trebalo da se troglava ažbaha posvađa međ glavama. Razlog je NATO put. Da se vratimo osnovnim pojmovima, ZAPRAŠIVANJE – sve dokumente koje je Bosna i Hercegovina do današnjeg dana potpisala sa Sjevernoatlantskim paktom potpisali su tadašnji članovi Stranke nezavisnih socijaldemokrata. Još jednom u nebrojenim više godinama karijere ovog svadbenog zabavljača glumi jedno dok ne stupi na tron, a potom dijametralno suprotno. Tako je pričao protiv Karadžića i Republike Srpske dok nije sjeo u fotelju, a onda udario štiti Dayton.

Naravno da su uzrok svemu PARE – dok je na svjetska politička scena bila unipolarna, novac je pristizao samo preko Sjedinjenih država. Tada je Dodiku i njegovim prodikalima bilo jednostavno odabrati, slušaš stranu koja nudi šuškavce. Danas imaš Kinu, imaš Tursku, imaš snažnu Njemačku, Sjedinjene američke države sve se manje mogu razbacivati lovom, jednostavno, jer su ulozi značajno viši. A kako je BiH ćorsokak, nije prioritet SAD-u pa bolje plaćaju Rusi.

I na kraju NEZNANJE, i to ne jedno nego dva – naime, srpska politička javnost u Bosni i Hercegovini je totalno nesposobna oteti Dodiku loptu. Na našu štetu drže tehničke položaje u Vijeću ministara, a tu je, recimo, prvi korak da pokažu kako su mudonje snažnije od Dodika. Jasno je da Mile drži vlast glumljenjem stege, ali zubi se ne pokazuju samo oklopnim despotima. Neznanje su pokazali ispolitiziravši pravdu za Davida, umjesto da su pokret pustili da sam uruši Dodika do mjere da mu oni pale poslaničke čvoke. Drugo je neznanje bosanskohercegovačkih Hrvata, koji Dodika vide kao ženinog ljubavnika, zgodnijeg, pametnijeg, imućnijeg lika nego što je njihov maneken. A kad sjedne za stol sa Baketom, nije politički impotentan kao ovaj nji'ov. Ne znaju Hrvati da oni svojeg papučara smiju gađati bocama, ali da oklopnog despota nemoš bocom gađati.

Dan DŽ

S druge strane dejtonske krivulje sprema se gay parada. Ali prije paradiraju dva člana što glasove dobivaju iz istog bošnjačkog izbornog bazena. Ne znam za vas, kako na njih gledate, ali u daytonskim okvirima to je itekako queer. Opet, isto kao ni s ravnopravnom populacijom koja sprema veliki događaj, nemam ništa ni protiv dva člana predsjedništva istih komšija. Svak u svojoj kući neka čini kako mu volja.

Najprije ide red ZAPRAŠIVANJA – mali Ljutko koji najviše podsjeća na papriku rogu, ono kad nije zelena, a nije zapravo ni crvena, pa ono nekako DF narančasta bude. E tako i mali Ljutko zaprašuje – ne postoji onaj koji je podijelio BiH. Srećo, naravno da postoji, još od vremena Osmanlija Bosna i Hercegovina su svako malo bile podijeljene, prvo se 90 godina Hercegovina odupirala, pa je 1938. srpsko-hrvatska ljubav podijelila komad Banovini pa su došli Osovinci i podijelili među nacistima i fašistima. Jasno je da je komunistički odgoj proizveo određeno NEZNANJE u legalnog, ali nelegitimnog hrvatskog vođe, ali on isto tako ne bi trebao izazivati novu srpsko-hrvatsku ljubav. Najprije jer ja ne želim nove sukobe, potom jer ja volim svoje komšije i prijatelje Bošnjake, treće jer ja svaki put najebem kad se iznerviraju Srbi i Hrvati jer mi prezime i pripadnost ne idu ruku pod ruku.

I za kraj o PARAMA. Znači, meni je sasvim jasno da je čitav problem jer u abecedi i azbuci poslije dana D dođe različit dan, u jednih je DŽ, u drugih Đ. I zato nema mandatara. Ali ne kontam da pretjerano pismene vođe ne kontaju da svaki put kad mi prođemo neki dan D, pare nam iskliznu iz ruku. U jednom trenutku dođemo do činjenice da se moraju dijeliti otkazi, poslati ljude kućama, kao Aluminij. I onda je sasvim jasno – ili će Dragi Vođa zavući ruku u stare čarape i izvući četiri, pet milijuna za otpremnine ili će bijesna, gladna masa doći s bocama pod prozor, unatoč zabranama okupljanja i klincima krivim.

Znam da stranački Vođe ne vide u svom balonu blagostanja da ih je moguće srušiti, ali lako ih je podsjetiti. Vidiš kako se Dragan u posljednjih mjesec dana naslušao dernjave i psovki na vlastiti račun, gledam u ponedjeljak, sve mu ruke oteknule. Nije naviknuo raditi, dabome. Istina, možda je Dragi najmanji domaći oligarh, ali svaki od njih je sitna žgadija i svaki se boji staklenih boca. Pitanje je samo kada ćete vi to shvatiti. To, da se oni vas ipak boje. I da ne morate vi bježati u inozemstvo. Nismo tako davno otjerali kralja u London.

 

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati